Nema niti jednog modernog redatelja koji se poput Quentina Tarantina smatra i glazbenim guruom kad je u pitanju soundtrack. Tako je još od „Reservoir Dogsa“, da se ne govori o „Pulp Fictionu“ s kojeg je evergrin svaka snimljena sekunda… „Jackie Brown“, „Kill Bill“ – uvijek novo poglavlje coola, čak i kad se filmoljupci ne mogu složiti oko filmova, po pitanju soundtracka situacija je uvijek više-manje bila jednoglasno jasna. A kako je s „Django Unchained“?
Tarantino je ovog puta iskopao Luisa Bacalova, legendu iz vremena spaghetti westerna s početka 70ih koji je tada surađivao s talijanskim rock progresivcima, ali i s vokalnim punokrvnim Elvis/Tom Jones croonerom Rockyjem Robertsom koji je igrom slučaja bio slavan jedino 1966. godine i to upravo zahvaljujući pjesmi „Django“ iz istoimenog spaghetti westerna. Bacalovljeva je tako glavna „Django“, kao i „Lo Chiamavano King (His Name Is King)“ i „La Corsa (End Version)“. A naravno Ennio Morricone je toj konstelaciji stvari nezaobilazan poput Bacalova. Možda čak u toj mjeri da bi se neki mogli i okladiti kako je Tarantino snimio western samo da bi mogao Morriconeovu glazbu iskoristiti u punom kapacitetu.
Njegova ljubav prema žanrovskoj redefiniciji raznih B-produkcijskih akcića iz prošlosti čvrsto je vezana i uz glazbu iz tih perioda. Dakle njegov restauratorski pristup je uvijek temeljit. „Django Unchained“ je bez obzira na oskarovski hype ipak spaghetti western koji je namjerno u potpunosti iščašen po pitanju nekih povijesnih datuma, što isto spada u hommage redateljima spaghetti westerna koji su više bili opčinjeni fetišima westerna, nego što su bili spremni za smještanje svojih priča u neke realne povijesne okvire. Uvijek je bilo važno glavno lice smjestiti u dovoljno nezgodan položaj da bi se u 90 minuta izredao dovoljan broj negativaca pred njegovim revolverom. Na sličan način Tarantino je opčinjen fetišom samog spaghetti westerna, a to je glazba, posebice stil Ennia Morriconea, koji je zastupljen s čak četiri skladbe („The Braying Mule“, „Sister Sara’s Theme“, „Ancora Qui“ i „Un Monumento“). A tu su također s po jednom skladbom zastupljena i druga važna žanrovski glazbena imena poput R. Ortolanija, F. Micalizija i L. Stotta.
S druge strane Tarantino je dao prostora soul izvođačima, obzirom da je i sam Django crni heroj. „Freedom“ Elayne Boynton i Anthonyja Hamiltona i „Who Did That To You“ Johna Legenda se jako dobro uklapaju svojim ‘organskim’ pristupom. Country western kao glazbeni stil je tako u vraškom deficitu, ali stvar donekle popravlja „I Got Name“ (koja je više konstruirana kao kantautorska pop pjesma), također zabravljeni hit zaboravljenog Jima Crocea iz 1973. godine.
Poznato je kako Tarantino voli ići i preko zadanih gabarita, a to baš na ovom soundtracku nije urodilo plodom u željenom smjeru. Naravno riječ je o hip hopu i pjesmama „100 Black Coffins“ i „Unchained“. U prvoj je vokalno uključen Jamie Foxx, dok je druga mutirani miks Jamesa Browna i 2Paca. Pa sad možda je Tarantino želio postići efekt jednog DJ Shadowa, ali rezultat je diskutabilan, jer se bez te intervencije uistinu moglo. Ovako se na trenutke „Django Unchained“ pretvori u ne baš ukusnu papazjaniju. A opet vremena kad smo se zaklinjali su Tarantinovu pronicljivu bezgrešnost su iza nas. Sve više toga postaje diskutabilno. Nažalost.
Ocjena: 7/10
(Republic/Universal Music, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
