Presuda koja odzvanja jest ta da su Benjamin Mjeržva i Bruno Žabek u malom pogonu kluba u Šubićevoj i više nego uspješno položili svoj prvi veliki live ispit.
Otkad su na obratu stoljeća bendovi poput The White Stripes, The Black Keys i The Kills popularizirali power duo stil, čini se da stalno iskaču neki novi bendovi koji sviraju u dvočlanoj formaciji. Naravno, na ovim područjima taj put je krčila još i Disciplina Kičme u ranim osamdesetima, ali forma rock dvojca također postaje učestalija u novom stoljeću pojavom solidnih, pa čak i izvrsnih sastava koji su se također oslanjali na garažni zvuk, kao što su primjerice Gatuzo ili koprivnička Šiza kao jedan od svježih primjera kvalitetnog prijenosa formule u kombinaciji basa i bubnja.
Posljednji u nizu takvih sastava su Djeca!, bend koji čine Benjamin Mjeržva i Bruno Žabek, a koji samo uskličnikom u nazivu otklanja istovjetnost imena sa grupom koju je predvodio pokojni Ante Perković. Ova nova Djeca! su sinoć održali svoj prvi samostalni koncert na kojem su promovirali svoj prvijenac “Kad čuješ ovaj zvuk” koji su objavili u studenom za etiketu Yem. Koncert se održao u malom pogonu Tvornice pred kojim se u 21 h, doba kad je najavljen početak nastupa, stvorio pozamašan špalir koji se potom pretočio u napunjen manji prostor kluba u Šubićevoj.
Sve snage i slabosti svog prvog albuma bend je prenio i na svoj prvi solo koncert. Prije svega Mjeržva i Žabek, koji čupavi i rudlavi kakvi jesu vizualno su upečatljiva scenska pojava, a identitet im dodatno naglašavaju možda čak i suvišni over the top kostimi koji se sastoje od bundi i prugastih tajica u stilu nekih arhaičnih rukavaca glam rock mode. Glazbeno pak bend se naslanja na razne popularne žanrove što ponekad ostavlja dojam da dvojac pati od konfuzije u ranoj fazi karijere u kojoj se još nije odlučio želi li pisati pjesme u kojoj se uzvikuju parole u stilu brojnih srpskih grupa, kao primjerice u odličnom najavnom singlu “Seljačka buna”, ili se naslanjati na garažni blues u maniri The Black Keys kao na još boljoj “Mama” ili ganjati neke novovalne inspiracije ili se pak okušati u dosadnom popu kao u “Želim s tobom sve”, suradnji sa sestrinskim bendom Pocket Palma s kojima Bruno nastupa.
Upravo taj bend pridružio se bubnjaru i gitaristu na pozornici malog pogona, ali ne samo na izvedbi spomenute suradnje već i u većem dijelu koncerta, a premda su se držali postrance Anja Papa i Luka Vidović zapravo su svojim sintevima i pratećim vokalima oduzeli glavnim izvođačima surovost zvuka koji power duo mora proizvoditi. Djeca! su u literarnom aspektu svog rada u kategoriji hit & miss. Dobro im leži sklapanje pokliča (“Znam da znaš da ne mogu stat/Kad čujem ovaj zvuk ja trgam si vrat”), ali kada teže nekoj ozbiljnosti stihovi im često znaju zvučati infantilno. Ali naravno da se takvo nešto može i očekivati od benda koji se zove Djeca!
Naravno da će većina posjetitelja prvog koncertnog nastupa ovog benda biti zadovoljni s onime što su dobili, jer su upravo su po to i došli, a presuda koja odzvanja jest da su Djeca! i više nego uspješno položila svoj prvi veliki live ispit. Moje osobno mišljenje u tom smislu možda je manje važno jer nisam prisustvovao koncertu kao neki poseban obožavatelj benda, već kao jedini član redakcije kojeg još nije srušila gripa i čovjek koji je iz tog razloga cijeli tjedan jurcao po raznim eventima, pa je subotu dočekao već na rubu snaga. Unatoč tome, u zaključku ću ponoviti da smatram da Djeca! još možda nisu odabrala svoj konačni sonični smjer, ali čini se da su u svakom od ponuđenih dovoljno dobri da održe interes publike i kritike. Osim kad završe u onom nekom synth popu jer nitko još ne traži novu Pocket Palmu. A ako je to što sviraju još uvijek možda djelomično konfuzno, u pitanju je uglavnom jedan ugodan oblik konfuzije.