Ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji animirani film nije jedan od najboljih uradaka svog legendarnog autora Hayaoa Miyazakija, ali nije nam žao što ga je rad na njemu izvukao iz mirovine.
Posljednja kategorija koja je dodana ceremonijama dodjele Oscara jest ona za najbolji animirani film. Prvi put je dodijeljenja 2002. godine za ostvarenja iz one prethodne, a prvi pobjednik bio je sad već kultni “Shrek”. No, već iduće godine Oscar u toj kategoriji otišao je u ruke Hayaoa Miyazakija, vizionara iz Japana te osnivača slavnoga studija Ghibli, i to za fantastične “Avanture male Chihiro”, u zapadnom svijetu preveden kao “Spirited Away”.
Miyazaki je dotad već ostvario neke od vrhunaca svoje karijere kao što su dirljivi “Moj susjed Totoro” iz 1988., ili pak “Kiki’s Delivery Service” samo godinu dana kasnije, te “Princeza Mononoke” (1997.), a uslijedit će još “Howl’s Moving Castle” 2004., prije nego dvama manje zapaženim naslovima “Ponyo” (2008.) i “The Wind Rises” (2013.) odluči zaključiti svoju karijeru tijekom koje je postao jednim od najcjenjenijih animatora u povijesti. Ipak, bit će da je nešto kopkalo starca koji je u 82. godini života odlučio da ima još jednu priču u sebi. Ova vrvi autobiografskim elementima, ali istovremeno i potpuno uranja u svijet djetinje mašte i logike snova koje su služile kao pogonsko gorivo njegovih najslavnijih naslova. To je priča u koju će Miyazaki staviti više sastojaka nego ikad dosad, ali nažalost, na kraju će se pokazati da ih je bilo previše za njegovo vlastito dobro.
Film prati 12-ogodišnjeg Mahita čija majka strada u požaru za vrijeme rata, a njegov otac odluči oženiti njezinu mlađu sestru što dovodi do njihove selidbe na imanje koje skriva razna čuda uključujući i dvorac koji će se pokazati portalom u različite svjetove. Upravo na istraživanje dvorca i svjetova dječaka iz naslova namamit će čaplja iz naslova, no ubrzo će se u za Ghiblijeve avanture svojstvenim načinom pokazati da stvari nisu onakve kakvima se čine i da čaplja uopće nije prava čaplja, već kostim za lika kojeg se naziva čapljarom, neobičnog svata groteskne fizionomije i prevrtljive naravi. Ništa od toga nije objašnjeno, sve se prihvaća zdravo za gotovo, kao u snu nad kojim razum nema nikakvu kontrolu.
Dječak i čapljar tako kreću na misiju spašavanja Mahitove trudne tetke/pomajke na kojoj se upliću u pustolovinu punu najrazličitijih likova, magije i multiverzumskih skakanja, kao i neobičnih bića i raznih vrsta ptica, od pelikana do papiga ljudoždera i ako to u ovom opisu zvuči konfuzno i šašavo, vjerujte da je razvučeno kroz više od dva sata filma stvar još napornija i kompliciranija za praćenje i odraslima u publici, a kamoli tek djeci.
Naravno i ispodprosječan Miyazaki je i dalje bolji od većine drugih animiranih filmova, a opći kaos “Dječaka i čaplje” na koncu će vas uvući u svoj svijet i ostaviti duboke utiske bez obzira na to pratite li svjesno sve što se u određenom trenutku događa na ekranu ili ne, ali na koncu ostaje činjenica da je ovo jedan od slabijih radova velikoga majstora, premda nam ne mora biti žao da se zbog nje vratio iz mirovine. Film bi svakako funkcionirao bolje da si je autor dao određena ograničenja koja bi filtrirala protok bujice raznovrsnih ideja u finalni proizvod, ali izgleda da je mašta ovog osamdesetogodišnjaka posebna sila s prirode koju je nemoguće sputati do primjerenosti.
“Dječak i čaplja” donijeli su svom cijenjenom autoru možda i posljednje veliko priznanje karijere u obliku još jednog Oscara koji mu je pripao u nedjelju. Akademija je tako odlučila odati počast velikanu koju je tu istu počast itekako zaslužio, ali ju je zaslužio svojim prethodnim filmovima, a ne ovim posljednjim. Akademija je, što je pohvalno, još jednom napravila odmak od favoriziranja naslova iz studija Disneyja i Pixara te nagradila viziju i klasičnu animaciju Studija Ghibli, ali je zbog toga nažalost propustila priliku dati počast uistinu inovativnoj tehnici superiornog “Spider Man: Across the Spider Verse”. Ali, kako bi itko mogao to zamjeriti Miyazakiju.
Ocjena: 7/10
(Studio Ghibli, 2023.)