Ovo nije objektivan report s koncerta.
Ako želite objektivan report s hrvatskog nastupa kvarteta Donnyja McCaslina, savjetujem vam da pročitate što je naš urednik Zoran Stajčić napisao o koncertu koji je u četvrtak ovaj bend odsvirao u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Od mene možete očekivati samo ljubavno pismo četvorici najboljih glazbenika i najdivnijih ljudi s kojima sam imao priliku provesti tri dana kao dio organizacijskog tima festivala.
Donny McCaslin kao ključna figura benda čovjek je koji s lica ne skida smirujući osmjeh i cakleći pogled gotovo djetinjeg oduševljenja. Naravno da je jedno od definirajućih poglavlja njegove dosadašnje karijere činjenica da je upravo njegov bend s Davidom Bowiejem snimio njegovo finalno remek-djelo i po mom skromnom mišljenju najbolji album genijalne karijere, “Blackstar”, ali najveća snaga te ploče možda leži upravo u odvažnom glazbenom smjeru kojim ga je poveo upravo McCaslin.
Ipak koncerti u Zagrebu i Puli onima svakako su ovdašnjoj publici predstavili čitav arsenal različitih glazbenih sastojaka koji McCaslinovu muziku čine hibridom najuzbudljivijih elemenata na suvremenoj sceni. Premda je kišobran jazza širok i svakako dobrim dijelom može pokriti McCaslinov izričaj, ono što smo slušali ovih dana ujedno je i mnogo više od toga, a u trenucima kad bi bend zagrebao u stilove poput duba i reggaea na “Fly My Spaceship” ili frenetičnije izmjene ritmova na “Stadium Jazz”, mogli smo samo poželjeti zaplesati na sjedalima kazališta u kojima su koncerti održani.
Za to je posebno zaslužna ubojita ritam sekcija koju čine Zach Danziger – bubnjar koji nemilosrdno mlati svoj instrument, ali isto tako prema potrebi pokazuje i razne inovativne sviračke tehnike – te Jonathan Moran, basist koji uz ritmičku čvrstoću potrebnu da s Danzigerom stvori divlju energiju ovog materijala ujedno iz svojeg instrumenta pomoću raznih efekata izvlači i opčinjavajuće pjevne zvukove koje je jednostavno nemoguće adekvatno opisati riječima. Kao uostalom i ono što radi nevjerojatni Jason Lindner, drugi član iz postave “blackstarovca”, čovjek koji na pozornici djeluje poput svemirca, a taj dojam dodatno pojačavaju zvukovi koji izlaze iz njegovih triju analognih sintesajzera koji se mogu opisati kao nešto što nije s ove planete.
Vjerujem da jedna od presudnih kvaliteta ove glazbe proizlaze iz činjenice da su McCaslin i Lindner ljudi širokog spektra interesa, što su pokazali iskoristivši slobodan dan na turneji, nešto što se takvim bendovima događa rijetko i obično podrazumijevaju odmor i skupljanje energije, za upoznavanjem s lokalnom umjetnošću posjetivši Muzej suvremene umjetnosti gdje su s velikim zanimanjem pratili turu koju im je priredila kustosica Leila Topić.
Nadalje, Lindner je odlučio poslušati kako zvuči ovdašnja impro scena, pa je večer proveo na koncertu kolektiva Živa voda koji je igrom slučaja baš te večeri izvodio repertoar Olivera Dragojevića, glazbenika s kojime je upravo Jason nastupio na legendarnom koncertu u njujuorškom Carnegie Hallu koji je do danas upamćen kao jedan od najvećih svjetskih uspjeha neke od domaćih zvijezda. Danziger mi je također spomenuo da se upustio u istraživanje lokalnih glazbenika nakon što je Toni Starešinić članove kvartetadarivao izborom ploča iz vlastite diskografije.
Pulski koncert McCaslinovog kvarteta bio je jednako trijumfalan kao onaj u glavnom gradu i pamtit će se kao jedan od tamošnjih jazz nastupa koji su privukli najveće zanimanje lokalne publike. Kao i u Zagrebu, otvoreno je medleyjem pjesma “Lansdown” i “Stria”, prvog i posljednjeg singla s novog albuma “I Want More” koji očekujemo za nekih mjesec dana, a koji će bez dvojbe konkurirati za naslov jednog od najboljih (ne samo) jazz izdanja godine.
Ipak, kompozicija koja je najviše oduševila okupljene očekivano je bila Bowiejeva “Lazarus” i ovdje ću samo spomenuti da sam svjedočio prizoru u kojem je čak i jedan od scenskih radnika ostao ganut do suza. Ne mogu reći da me to začudilo, jer sam i sam imao privilegiju gledati ovaj nastup iz mračnog zakutka sa same pozornice, a kad se nalaziš usred glazbenog vihora koji stvaraju ova četiri čarobnjaka, onda doista i fizički osjećaš transformativnu moć glazbe. No, ni ni s izvedbom Bowijeve pjesme nije došao kraj užicima jer je uslijedio još udarac hit s nadolazeće ploče, sjajni singl “Body Blow”, kao i naslovna pjesma istog albuma izvedena na bisu.
McCaslinu i Lindneru ovo nije bio prvi posjet Hrvatskoj, ali ljubav koju su nam pružili i primili kroz posljednja tri dana apsolutni je zalog za (vrlo) skore nove susrete. Kao što rekoh, osobno ne mogu i ne želim biti objektivan, ali bolje svirke od ovih rijetko ćete doživjeti prije nego što se ova četvorica vrate.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
