Kada god je film smješten u neko od predgrađa američkih velegradova poput Los Angelesa, znamo da možemo očekivati puno nasilja, krvi, droge i općenite civilizacijske propasti, a niti ‘Dope’ u tom pogledu nije puno drugačiji. Bitna je razlika u tome što ‘Dope’ ne ostavlja gorak okus u ustima i svakim svojim kadrom isijava optimizam i ponekad vrlo suptilnu, ali itekako prisutnu ljepotu života.
Jedan od najvećih hitova ovogodišnjeg Sundance Film Festivala, “Dope” je maleni indie film s velikim srcem, koji uzima dobro poznate stereotipe podžanra priča o odrastanju u američkom getu te ih boja nešto vedrijim nijansama. Nije to dakako naslov bez mana, pogotovo u pogledu realističnog prikaza života u jednom od zloglasnih i kriminalom preplavljenih predgrađa Los Angelesa, ali ima dovoljno originalnosti i osvježavajuće drugačijeg pristupa dobrim starim klišejima da je svakako zabavan, audio-vizualno intrigantan i optimističan film na kojeg vrijedi izdvojiti 100-tinjak minuta života.
“Dope” se bavi periodom od nekoliko tjedana tijekom kojih pratimo maturanta i totalnog šmokljana Malcolma (Shameik Moore), koji dane provodi pripremajući se za Harvard i družeći se sa svojim najboljim prijateljima, lezbijkom Diggy (Kiersey Clemons) i lajavim Jibom (Tony Revolori). Njih su troje opsjednuti hip-hop glazbom 90-ih i oblače se u tom stilu, imaju svoj pop-punk bend i voze se na BMX-ima, no nisu nimalo cool i zbog toga odluče prihvatiti poziv lokalnog dilera Doma (A$ap Rocky) na njegov tulum. Malcolm ima i skriveni motiv, a taj je prekrasna Nakia (Zoë Kravitz) u koju je zaljubljen, a koja će također biti tamo. No nakon što stvari u klubu krenu po zlu, Malcolm se igrom slučaja nađe s torbom punom MDMA i nekoliko vrlo opasnih ljudi za vratom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=strEm9amZuo[/youtube]
Dečko je dobrica, dečko izađe iz svoje zone sigurnosti zbog djevojke, dečko upadne u probleme, dečko se nizom ludih zgoda i nevjerojatnih avantura mora se izvući iz problema, dečko osvoji curu… to je zapravo priča ovog kao i stotina drugih sličnih filmova, bilo da su oni žanra komedije, akcije ili teške drame. No scenarist i redatelj Rick Famuyiwa u smjesu ubacuje nekoliko sastojaka koji pošteno zaslađuju dobro nam znano jelo, a ovaj ih put nije nimalo teško locirati i imenovati. Prije svega tu je karakteriziranje njegovih junaka kroz kulturu milenijalaca koji obožavaju retro, što je automatski veliko osvježenje i plus naspram klasičnim kvartovskim tinejdžerima koji žele/ne žele postati dio bande. U kombinaciji s maštovitom montažom i coenovskom igrom mačke i miša između Malcolma i njegovih progonitelja u kojoj on nikada stvarno nije u nekoj životnoj opasnosti iako okolnosti to sugeriraju, dobivamo vrlo atraktivnu i niti u jednom trenutku dosadnu poslasticu, koja na kraju zaokružuje priču porukom kako čovjek mora biti svoj kako bi uspio napraviti išta u životu.
Kompletna je glumačka postava odradila izvrstan posao bez ikakve zamjerke, a veliki je adut ovog filma i fantastičan soundtrack, pogotovo za nekoga tko voli i prati hip-hop kulturu u proteklih 25 godina. Naughty By Nature, Busta Rhymes, Pharrell, Casey Veggies, A Tribe Called Quest, Nas, Onyx, Public Enemy… užitak ih je slušati. Ipak, Dope ne može proći s odličnom ocjenom jer je sama priča u svojim temeljima plitka, prepuna nevjerojatnih slučajnosti i karikirane nedorečenosti, pa se dobiva dojam filma koji je htio mnogo toga reći, ali nije znao kako pa se njegov scenarist/redatelj poslužio audio-vizualnim trikovima u svrhu maskiranja svojih nedostataka.
Nije to neka velika mana jer “Dope” uistinu ima mnogo toga za ponuditi, ali suptilno prati film cijelom njegovom linijom i poput gejzira iskače u nekim scenama koje kao da su ispale ravno iz kante za smeće u kojoj je završio drugi ili treći draft scenarija. Lijepo je gledati neopterećene i optimistične filmove, ali tematika odrastanja ipak zahtjeva određenu dozu zrelosti, ozbiljnosti i odgovornosti.
Ocjena: 7/10
(Forest Whitaker’s Significant Productions, IamOTHER Entertainment, Revolt Films; 2015)