Dora – sindrom ‘Prvog pljeska’

Mi i dalje vjerujemo da sa zajebancijom možemo napraviti neki ozbiljni pomak.

  •  
  •  
Mia Dimšić na Dori 2022 (Izvor: HRT / Youtube)

Eurosong je ozbiljna stvar. Iz godine u godinu to je konkretan projekt za svaku nacionalnu televiziju učesnicu u segmentu domaćeg i europskog showbussinesa. Nije to samo odabir pjesme, već uvijek ‘pokazna vježba’ s koliko uspjeha se može nekog lansirati kao gotov scenski proizvod u svega tri minute. A uključeno je sve; odabir, izvedba, produkcija, koreografija, scenografija, dramaturgija, stil, šarm, estetika i, nadasve, ideja.

Jednom godišnje svaka europska nacionalna televizija treba napraviti ono što je televizija oduvijek radila: ukazati fokus na nekog, afirmirati ga, a time i kuću i matičnu zemlju, djelujući i razmišljajući u široj perspektivi. TV kuće su tu skoro pa u ulozi izbornika nogometnih reprezentacija, jer ako nema uspjeha, krive su one, a ne oni koji nastupaju.

To što Hrvatska 2014. i 2015. nije učestvovala na Eurosongu bio je odraz vrhunca krize na HRT-u koja je nakon 2010. odustala od Dore kao festivalskog izbora što je potom u naredne tri godine doprinijelo potpunom gubitku kompasa i na koncu spomenutog odustajanja. S ponovnim angažiranjem i odlascima Nine Kraljić i Jacquesa Houdeka činilo se da postiže neka konsolidacija u redovima, no neuspjesi Franke Batelić i Roka Blaževića donijeli su potvrdu da je ‘prvi filter’, tj. Dora ipak bitni početni korak – koliko god prostora otvorio amaterizmu, koji je, nažalost, često neminovan pri svakom novom početku. No i to je odraz realnosti. A naša showbussines realnost je da je Dora zajebancija.

Sinoćnje izdanje to je opet pokazalo. Upotrijebit ću riječ ‘mi’ jer, eto, pobjednička pjesma će ići predstavljati naše nacionalne dosege u pop svijetu u jednakom trominutnom slotu kao svaku europsku (i australsku) pjesmu predstavnicu. Dakle, mi i dalje vjerujemo da sa zajebancijom možemo napraviti neki ozbiljni pomak.

U čemu je problem?

Za početak u percepciji Dore. Ona se mora dovesti u poziciju da jednom godišnje bude top projekt HRT-a, a ne da izgleda kao da dotična kuća na njoj štedi, time da je se posljedično srami, kao i velik broj gledatelja koji to gleda. To treba biti prvi veliki korak, dakle vratiti se na ‘postavke’ iz Jugoslavije kad je Izbor za pjesmu Eurovizije bila ujedno i Eurovizija u malom i kad su brojne pjesme i koje nisu išle kao pobjednice postajale hitovi u domaćem eteru. A to sve nije do pjevačica i pjevača koji se prijavljuju. To je zadatak HRT-a. Prvo u na toj instanci treba postati kristalno jasno da ovdje postoji i neka tradicija uspjeha na Eurosongu, da se jednom i pobijedilo, da je jednom i Eurosong održan u Zagrebu i da u konačnici mora postojati nivo ispod kojeg se ne ide.

Kako se postiže taj nivo? Nikako drukčije već radom profesionalaca ili s profesionalcima, te profesionalno pripreman i nadgledan projekt od istih takvih s HRT-a. Konkretno, ako je rok za prijavu ovogodišnje pjesme bio 12. prosinca, a stručni žiri donio odluku pet dana kasnije, onda se naredna dva mjeseca mora posvetiti pripremama za izvedbu tih 14 pjesama. TV kuća mora imati prostor i svoj umjetnički kadar uključen u sve to. U ta dva mjeseca se mora krvavo raditi sa svima i na svakom detalju. To je 14 scenarija i izvedbi koji moraju biti televizično osmišljeni i uvježbani, jer ako to mogu licencna pjevačka natjecanja gdje se pojavljuju amateri, onda Dora mora ići, ako ništa drugo, bar nivo više. Profesionalni glazbenici mogu jedino uživati u takvom drilu, kao što i debitanti dobivaju input koliko se moraju oznojiti da isporuče smislene tri minute nastupa.

Onda se ne može dogoditi da Doru otvara netko tko nepomično sjedi na stolcu dovučenom iz obližnje birtije i od tri minute napravi osjećaj trosatnog ubijanja u pojam golom dosadom. Čak i ako nema bolje za izbor od campfire pjesme, one koju je sinoć pospano-elegično isporučila Mila Elegović, čak i ako je dotična nekim slučajem ranjena u obje noge, moglo se i od toga uz malo mašte napraviti nešto zanimljivo u vizualnom smislu – poslati neku poruku.

Evo sad pišem prvo što mi padne na pamet – da je netko kojim slučajem uistinu razmišljao o vizualnom segmentu – mogla je Elegović tako sjediti u intimnoj scenografiji izviđačkog kampiranja s umjetnom vatricom na pozornici i da se oko nje okupljaju plesači koji simboliziraju sirijske izbjeglice i da preskaču žilet žicu oko nje, pa da takvim teatarski otklonom benigna pjesmica i njen refren „Ljubav“ dobije neki kontekst, neku empatičnu poruku, neki stav obzirom da smo u Europi na glasu kao grubi graničarski batinaši. Bilo bi provokativno i zanimljivo, bila bi to i relevantna jasna poruka spram prakse koju i sama Europa gura pod tepih.

Ukratko, postoji 1001 način aktualiziranja i pop pjesmuljka od tri minute, ako se prepusti mašti i igri kontrastima, posebice oni koji se umjetnički bave vizualnim segmentom. I što je najvažnije, nitko ne bi razbijao glavu je li ta pjesma dobra ili ne, već bi svi bili zabavljeni cijelom pričom, a upravo to i jest poanta Eurosonga: poslati cijelu priču i rasplamsati maštu. To je ono što u pravom smislu jest produkcija. Nije produkcija ‘samo’ šleper opreme, već i ideja što s tim napraviti.

Bi li Mia Negovetić pobijedila da ju je netko kostimirao tako da podsjeća na Elzu iz „Ledenog kraljevstva“? Vjerojatno bi, jer takva joj je bila i pjesma, kao da je izvučena iz soundtracka tog animiranog filma. Ili da je nekome pala na pamet suluda ideja da Marka Bošnjaka obuče u korzet i haltere dok pjeva „Moli za nas“ u nekom hommageu „Rocky Horror Picture Showu“, pa da stvarno izađemo iz okvira dosade u svijetu u kojem caruju glamur i provokativno igranje bez zadrške.

U tom smislu najbolje vizualizacije u skladu s isporučenim glazbenim dijelom imale su Zdenka Kovačiček i Bernarda. Bernarda je općenito imala najbolji performans i plesni beat, a Zdenka je furala taj svoj starinski soul i pjevala onako kako uglavnom više nitko od mladih danas ne pjeva (kao da slušamo jazz sa starinskog radija), a opet se vibracijom na neki suludi način uklapala u posh ‘Eurosong stanje duha’.

Za neku ozbiljniju angažiranu provokaciju bila je jedino raspoložena Elis Lovrić, no da je bar imala neki fingirani prateći bend, a na da je izašla sama na pozornicu i da bi je potom osvijetlili u monotono crveno svjetlo. Jedva smo joj lice vidjeli, a imala je gradacijski najkvalitetniju pjesmu koja perfektno odzvanja u ovo vrijeme huka ratnih bubnjeva u Europi.

Pobjeda Mie Dimšić nešto je što se može pripisati Maneskin posljedici, ne po pitanju pjesme, već popularnosti. Talijani su prošle godine poslali bend koji je i prije odlaska prodavao milijunske tiraže na domicilnom terenu i bio tamo sveprisutan. Gledano u popularnosti, od Mie Dimšić sinoć nije bilo popularnije osobe, što je dokaz da je jedan od faktora za pobjedu aktivna prisutnost na sceni 365 dana godišnje, a ne jednom godišnje kad se održava Dora. Sinoć je pobijedila fan baza uspješne teen zvijezde. Uz sve i njen nastup nosio je kontrastni element neobičnosti spram ostalih. Doduše, estetski potpuno blesav, jer je uz Taylor Swift baladicu pomahnitalo plesao hip-hop plesač, ali je valjda i ta neobičnost odradila svoje. I u slučaju autora ovih redaka, nije mi u glavi ostao refren, već ova blentava vizualizacija ispod (ali valjda je i to nešto):

Mia Dimšić na Dori 2022 (Izvor: HRT / Youtube)

Nakon svega, mašinerija HRT-a će tek sad krenuti u akciju u osmišljavanju eurovizijskog nastupa Mie Dimšić, a uz sve ostale promotivne obveze uvijek se pokaže da obično bude jedino dovoljno vremena za korekcije, a ne za potpuno novi produkcijski outfit.

Dakle, naš najveći problem je problem nivoa, ali onog koji se postiže prvenstveno produkcijskim radom. Dokle god HRT ne udari standarde i ne odluči svojim gledateljima prirediti vrhunsku televizijsku zabavu, dotad će Dora oskudijevati u kvalitetnim izvedbama i kvalitetnim autorima. Jedino se uz predani rad mogu očekivati i bolji plasmani na Eurosongu, a ne baljezganjem o tome što je u Europi u modi dok se pravimo slijepima na bljedunjave i neuvježbane predstavnike.

A zašto nema daleko više kvaltetnih glazbenih imena na Dori? Upravo zbog toga što televizija nije u stanju svakome ponudi uvjete za uvježban i produkcijski osmišljen nastup. A glazbenici više od toga ni ne traže, dapače oni jedino to i žele.

Stvarno se treba zapitati: Je li uopće moguć uspjeh na Eurosongu, ako nacionalno prednatjecanje izgleda kao „Prvi pljesak“?

Ili je možda amaterizam naš guilty pleasure?

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X