Doringo ‘Gužva u svemiru’ – staviš slušalice, zatvoriš oči i otputuješ

‘Gužva u svemiru’ je još jedan prilog tezi da se hrvatska scena u posljednje vrijeme može pohvaliti nizom zaista fantastičnih instrumentalnih sastava među kojima Doringo najviše sličnosti dijeli s radovima Luke Šipetića i njegovog benda nemanja.

Doringo ‘Gužva u Svemiru’

Otkad su nas koronavirus i zabrane kretanja osudili na ‘kućni pritvor’ nekako nemam volje preslušavati nova izdanja, već svoju glazbenu terapiju uzimam u obliku kultnih albuma za koje znam već godinama, ali si ih nikad nisam pustio od početka do kraja, ili ploča koje su desetljećima skupljale prašinu na mom ormaru. Čak i najlošiji psihijatri moje bi motive lako objasnili kombinacijom želje za vraćanjem dugova samome sebi, zazivanja nekih ljepših, sigurnijih vremena i bijega od horora svakodnevice, premda je za ovo posljednje teško naći nešto idealnije od novog materijala zagrebačke trojke Doringo.

Objavljena tri godine nakon interesantnog debija „Infography“, „Gužva u svemiru“ još jedan je prilog tezi da se hrvatska scena u posljednje vrijeme može pohvaliti nizom zaista fantastičnih instrumentalnih sastava među kojima Doringo najviše sličnosti dijeli s radovima Luke Šipetića i njegovog benda nemanja. Baš poput njihovog „Tarot Funka“, riječ je o albumu koji će vas, ako stavite slušalice i zatvorite oči, povesti na čarobno glazbeno putovanje čije će postaje biti i Vrlika i Rim i Kina, pa čak i bespuća svemira.

Već prva stvar „Mrežničko kolo“ pokazuje svu imaginaciju i sviračku uigranost trojke koju uz Dinka Čvorića aka Doringa sačinjavaju basist Mihovil Jurdana i bubnjar Damir Mihaljević. Slušajući je imao sam osjećaj da bi upravo tako zvučali „Apache“ Shadowsa ili „Ghost Riders in the Sky“ Dicka Dalea da su kojim slučajem snimljene 2020. godine, a vrijedi spomenuti i kako sjajnog ‘sidekicka’ Doringovoj gitari predstavljaju jazzirani uleti saksofona Maka Murtića. Slijede „Privid zajedništva“, vremeplov u dane kada su tamnoputi jazz i funk maheri otkrivali psihodelični rock, te možda i najbolja skladba na albumu, mističnim zvukovima Dalekog istoka inspirirana „Kineska močvara“.

„Drabo Nuevo“ evocira nasljeđe zagrebačkih kultova kao što su Vještice i Šumski, dok u „Rimskoj salati“ posebno treba istaknuti gostujući bas klarinet Alda Foška. Međuigra violine s akustičnom i električnom gitarom pretvorila je „Vrliku“ u zadnji veliki trenutak „Gužve u svemiru“ pošto nas do kraja čekaju dvije ipak nešto slabije kompozicije, prog rock „Enofazni Števec“ i „Blue House“, bliska stvarima kakve je sa svojim triom snimao Vlatko Stefanovski. I te skladbe, međutim, itekako imaju potencijala da na koncertima dosegnu magiju ostatka materijala, zbog čega bi ovom albumu već sada mogli rezervirati mjesto na listama najboljih regionalnih izdanja godine.

Ocjena: 9/10

(Hitchtone Music, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X