Drago Diklić ‘Zagreb je najljepši grad: Live At Lisinski’ – Od Trnja do zvijezda

Dana 19. 11. 2019. u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na scenu se popeo Drago Diklić i uz prigodno piće, dobar bend, prijatelje, zahvalnu publiku i besmrtne pjesme održao koncert, onako usput proslavivši 65 godina rada. Nastup je ovjekovječen video i audio tehnikom prezentiravši šarm zagrebačkog gospodina s fakinskim gardom izdan pod nazivom ‘Zagreb je najljepši grad’.

Drago Diklić ‘Zagreb je najljepši grad: Live At Lisinski’

Od pjesama s potpisom Petea Seegera do balada s potpisom Zvonka Bogdana, od velike američke pjesmarice do talijanske kancone, od zimzelenih uradaka Ive Robića preko Stjepana Jimmyja Stanića do vlastitog autorskog zlata, glas Drage Diklića se suvereno snalazio što god pjevao. Uostalom, Diklić je proslavio svoju prvu šezdesetpetoljetku u svom kvartu, u Trnju koje je svoj trenutak doživjelo u pjesmi „Zagreb je najljepši grad“ kad je Diklić prepričavao zgode iz vremena dok je na križanju Ulice grada Vukovara (tada Varaždinske, odnosno Dubrovačke) i Držićeve bilo okretište i dok su samo u Trnju bila dva kina.

Ako je Branimir Štulić maestralno opjevao tmasti sjaj Zagreba u supijanim kondukterima, jeftinim bircuzima i gradskim ulicama, onda je Drago Diklić učinio isto to, ali s drugim predznakom. Diklićev Zagreb je najljepši grad i Drago te stihove pjeva kao da je to temeljna vrednota Ustava Republike Hrvatske. Zagreb se na ovom nosaču zvuka spominje gotovo jednako često kao i motori u evergreenu Divljih jagoda.

Ono što ovaj album čini poslasticom jest Diklićeva interpretacija i pratnja kompletnog sastava. Radost muziciranja se ne može ni glumiti ni sakriti. Iskustvo Drage Diklića se velikodušno cijedi po notama koje pjeva te anegdotama koje tako benevolentno dijeli. Prateći bend nisu gažeri, nego frendovi s kojima gospodin Drago igra bridž, a ako i ne igra s njima bridž, djeluje kao da baš to rade, par puta tjedno po par sati.

Diklić je sposoban svojim pjevanjem i ljubavlju prema muzici koju izvodi uvjeriti slušatelja da rock nikad nije postojao, da je sve što treba znati upravo u pjesmama koje on izvodi i da ostatku svijeta može biti žao što uživo nisu nazočili ovom slavlju. Dva diska se mogu ugrubo i ne do kraja točno podijeliti na disk obrada i disk originala, pri čemu potpisnik ovih redaka izražava duboko žaljenje što nije uvrštena pjesma „Ne pričaj mi to“ (u originalu se zove „Don’t Play That Song“) pa da nove generacije vide što znači otpjevati pjesmu jednako dobro kao najveći od najvećih.

Osobno, ovoj kolekciji pjesama se teško može naći zamjerka, ako uzmemo u obzir da je Diklić kroz koncert htio dati posvetu korijenima, kolegama i svojoj karijeri, no ipak poseban spomen zaslužuju protestna „If I Had a Hammer“ i samoobjašnjavajuća „Vse bum zapil“. U prvoj je Diklić pokazao kako bi bilo sjajno da nekad ima duet s Vanom Morrisonom, a u drugoj je muzički dočarao svoj šarmantni hedonizam.

Odjavni diptih „Ta tvoja ruka mala/Serenada Opatiji“ ostavlja slušatelja u očekivanjima novih koncerata i pjesama Drage Diklića. Osobno, poput žvake mi se po glavi mota ideja spojiti Diklića s nekim od producenata mlađe generacije, primjerice s Markom Mrakovčićem i potaknuti ih da poput Johnnyja Casha i Ricka Rubina ponovo snime pjesme koje bi na taj način zasjale u novom, u Diklićevom slučaju, u gospodskom i fakinskom ruhu.

Ocjena: 8/10

(Croatia Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X