Dubioza kolektiv u Domu sportova – vratio se Walter

Dubioza kolektiv i ‘službeno’ je trenutno najveća koncertna atrakcija. Sinoćnji koncert u velikoj dvorani Doma sportova to je dokazao, ne samo po činjenici da je tjedan dana ranije bio rasprodan već i po deliriju koji je vladao u dvorani tijekom dvosatnog nastupa.

Dubioza kolektiv u Domu sportova (Foto: Tomislav Rosandić)

Možda najvažniji podatak za ‘urbano pleme’ je to što je bilo jako puno mlade publike, pa se sa sigurnošću može tvrditi kako je Dubioza kolektiv postao generacijski bend. Jednostavno su pogodili vibraciju sadašnjice, inteligentne tekstove aranžirali u zarazno plesne himne i sve to izvode ubitačnom preciznošću i žestinom ne ostavljajući prostora u sumnju da im se samo posrećilo. Dubioza kolektiv je primjer velikog balkanskog post-jugoslavenskog benda koji nije samo mašinerija za zabavu. Pored toga to je i jedini bend s ovih prostora koji bez problema u pola svog koncertnog repertoara ima uvrštene pjesme na engleskom jeziku, što je jedinstven slučaj. Kao što je važno da publika i te pjesme euforično prihvaća, a ne kopa nos ili tipka po mobitelima od dosade kad se izvode.

Koncert je (standardno, op.a.) započeo s „One More Time“, što je možda i najbolji odgovor onim skepticima koji ovaj bend izjednačavaju s cajkama, uzimajući u obzir samo njihovu popularnost i povremenu upotrebe harmonike, zaboravljajući dub, ska, rap, reggae i rock elemente njihove glazbe koji u cijelom omjeru debelo odnose prevagu. Što se tiče plesno-pjevne euforije publike, ona je eksplodirala onog trena kad je na red došla „Volio BiH“ i naravno refren: „Op, op, opa, dolazi Evropa, sad će da nas biju sile svjetske milicija“, a prije toga je publika gotovo s oduševljenjem prihvatila sprdačinu na improvizirane stihove: „Volio bi da i Hrvatska ode u Brazil“.

Gotovo bez pauze su se nizale „USA“, „Tranzicija“, „Eurosong“, „Firma ilegal“,“Vlast i policija“, „Recesija“, „Kažu“, i „Prvi maj“, dok je dvorana gorjela od zajedničkog huka pjevanja. Bio je to koncert oslobođenih emocija, gotovo bez zadrške. Osobno gledano, najjači moment bio je pred pjesmu „Walter“. Ženski dio publike je pjevao: „Vratit će se Walter“, a muški se nadovezivao s „Jebaće vam mater“. Ako je nešto bilo moćno, to je bilo moćno. Masovna a capella snage Jerihonskih truba. Da je neki političar kojim slučajem bio u publici, vjerojatno se stresao na svaki „Jebaće vam mater“, od te male demonstacije moći naroda. Bila je to iskonska snaga mase na djelu. Genijalan efekt. Dok je ženski „Vratit će se Walter“ bio kao starogrčki korski moment najave nadolazeće hude sudbine, muški „Jebaće vam mater“ nakon toga bio je taj tornado koji sve pomete. Bogami da masa od sedam hiljada grla izvede takav performans pred bilo kojom zgradom u kojoj obitavaju kravataši koji naivno misle da vladaju iluzijom moći, potpisivali bi ostavke u trenu, osim ako im na „jebaće vam mater“ ne bi ispala naliv pera iz ruku. A društvena situacija je ionako uskomešana. Nije Dubioza kolektiv bend koji takvu snagu emocije može izvući iz ljudi iz puke zabave.

Činjenica jest da je ritam bio plesan, ali poruke tekstova bile su poslane na prave adrese, kao što je i publika bila takva, bez fige u džepu, svjesna da su istrošena sva prodavanja iluzija spram svih učinjenih pizdarija na ovim prostorima u posljednjih dvadeset godina. I to se također osjetio prilično snažno pred kraj koncerta kad je došao akustični blok uz „Krivo je more 2“ i  „Brijuni“. Ni to nije bio bezazleni koncertni camp fire meddley, već svjesnost o istim govnima koja su prekrila ovu jadnu regiju. Ako ćemo i o nekim dubljim značenjima iz prošlosti ovdašnje urbane kulture, definitivno je sigurno da se nije dogodila ni veća i značajnija koncertna manifestacija od one sinoć na kojoj je uistinu bila dirljiva reakcija publike i ujedno naklon jednog benda KUD Idijotima i pokojnom Tusti izvedbom „Ja sjećam se“ za koju se Dubiozi na pozornici pridružio Mile Kekin.

U ozračju takve večeri bilo je jasno kako oproštaj benda od publike neće biti glatka i jednostavna stvar. Otezalo se. I kad je na kraju palo priznanje kako nema više pjesama na repertoaru, kao zadnja je ponovljenja „Kažu“ uz opasku „da kažu kako nije dobro ponavljati stvari“. No posljednji plesni delirij publike u dvorani otpuhao je sumnje i u taj upitni potez kršenja koncepcije niza set liste. Jednostavno, ‘maratonci’ su optrčali počasni krug.

Što se tiče predgrupe, sarajevska grupa Billy Andol dobila je dobru priliku za premijerno predstavljanje u Zagrebu. Grupa ima odličan naziv, dapače toliko dobar, da me njihov glazbeni dio pomalo razočarao. Jer osjetno je kako je Billy Andol na nekakvoj razmeđi, potpuno se prepustiti indie filozofiji ili krenuti u smjeru poetike kakvu imaju Letu štuke. Dobro sviraju, ali ta čvrstina kao da nije izlazila van na pravi način, kao što su nespretne i neprimjerene bile najave u smislu: „A sad jedna naša nova pjesme“, kao da je 99 posto prisutnih u Domu sportova do sada bilo upoznato s radom benda koji je po prvi put zasvirao u gradu. Lijepa gesta Dubioza kolektiva što im je omogućena takva koncertna premijera u Zagrebu, ali izvjesnije je da će unovačivanje novih slušatelja ipak morati krenuti onom uobičajenom ‘klupskom’ rutom.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X