To što je dobrovačka lokalna politika proizvela skandal oko predstave sasvim je razumljivo: ona je dijelom i slika Dubrovnika u oštrom, kristalnom ogledalu. A u općim mjestima, slika svih nas.
A krenuli smo na „Elementarne čestice“!
Kako ovo nije prvi nego jedan od zadnjih tekstova o toj glavnoj predstavi ovogodišnjih Igara, citiratu ću za početak završnu rečenicu koju je publici na komornoj sceni Lovrijenca, nakon teksta i uprizorenje koje pogađa u kost, dobacila mlada Mada Peršić, gola ko od majke rođena: „Ovo je predstava posvećena čovjeku“.
I to je, zapravo, sve što bi trebalo reći o „Elementarnim česticama“.
Ali kako vrag ne da mira, evo, izreći ću neke svoje možda nevažne, slabašne, svakako nebitne, rekoh vrludave, misli: to jest predstava posvećena čovjeku, jednoj generaciji koja je prije nekoliko desetljeća u trci za tzv. slobodnim životom te profitom, krenula putevima samouništenja pa se sad koprca u vlastitom kalu tražeći izlaze u alternativama, opačinama i koječemu, to je predstava koja govori o starosti, bolesti, ljubavi, izopačenosti, frustracijama, društvu, društvu, društvu… društvu Zapada koje je proizvelo sve što je proizvelo, a HouellebecQue to vjerno prenio na papir, a Ivica Buljan potpomognut glumcima i muzičarima, sjajno postavio na scenu. Nije to ni prvi ni zadnji tekst o suvremenom društvu, o otuđenosti i svemu što ona proizvodi, bilo je i bit će sjajnih urpizorenja takvih tekstova, ali taj Houellebecquov je ovakav, i od njega je napravljena, evo ovakva, predstava. Kontroverzna, ali zar je to čudo s obzirom na aktere (pisac, redatelj, Mani…) ali i na kontekst? I zar je kontroverzno istoznačnica s loše i nepotrebno?
To što je dobrovačka lokalna politika proizvela skandal oko predstave meni je sasvim razumljivo: ona je dijelom i slika Dubrovnika u oštrom, kristalnom ogledalu. A u općim mjestima, slika svih nas. Ona je savršen kirurški presjek suvremene civilizacije a meni od milijun životnih misli, rečenica, izjava, dijaloga, monologa, koje sam tamo čula, u uhu i danas, danima iza, zvoni pitanje (mislim, mlade i odlične Hane Selimović): „Ne razumem kako je sve uspelo da propadne?“. Nama koji još pamtimo neka prošla vremena, praćenje Buljanove predstave nametalo je, zaista, samo to jedno pitanje: kako je sve uspjelo propasti?…
U predstavi u kojoj igraju goli glumci, u kojoj Marko Mandić masturbira, u kojoj glume muzičari (Miki Solus, Zoran Prodanović Prlja) u kojoj glumci (Lucija Šerbedžija na klavijaturama, Mada Peršić na bas gitari) sviraju a svi pjevaju, pa tu, u toj scenskoj jebačini (kako, lijepo, glasi jedan od stalnih refrena…) i jedna Beograđanka može govoriti strogu ekavicu u jednom hrvatskom uprizorenju, zar ne?
Ustremljenima na sigurnosni problem, golotinju te masturbaciju, dušebrižnicima nacije i moralnim čistuncima, ovo je jezično zagađenje promaklo uhu.
Rekosmo, nije ovo prva predstava o otuđenosti i svemu što ona proizvodi, ova predstava svojim scenskim jezikom samo malo jače udara u kost, a očigledno ni „Čestice“ kao roman, kao literarni predložak, nisu bez razloga prevedene na 37 jezika. Ivica Buljan ovdje je potpuno nevin: on ih je sa svojim glumcima samo napravio na preciznom tragu poruke literarnog predloška!
Potcrtat ću: Houellebecquov tekst, i Buljanova predstava, govore o nama, o našoj generaciji. Da li bi u tome išta promijenilo da glumci nisu izgledali onako razvratno, nego čedno, da nisu bili goli nego zakopčani do grla?
Bi. Samo što bi bilo manje iskreno i manje snažno.
Hvala Marku Mandiću, sjajnoj i za ovakve lude stvari teatra rođenoj i uvijek spremnoj Senki Bulić, Stipi Kostaniću, sjajnoj Hani Selimović, Luciji Šerbedžija, Prlji, veliko hvala izvrsnoj Jeleni Miholjević, Marku Cindriću, Mikiju Solusu, Madi Peršić, Pašku Vukasoviću, Karlu Mrkši što nisu glumili nego su živjeli tu ludu predstavu…
…koja je posvećena čovjeku.
…Eh, samo da nisu glumci bili goli na sceni, i da onaj Mandić nije masturbirao na stolici i dobro, bogme, stresao svoje susjede u prvom redu, djelujući na opću hrvatsku medijsko-kulturnu scenu poput velikog dubrovačkog potresa 1667.!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
