Dubrovnik nije ugrožen od ‘Elementarnih čestica’, već od sebe samoga

To što je dobrovačka lokalna politika proizvela skandal oko predstave sasvim je razumljivo: ona je dijelom i slika Dubrovnika u oštrom, kristalnom ogledalu. A u općim mjestima, slika svih nas.

Elementarne čestice (Foto: dubrovnik-festival.hr)
Elementarne čestice (Foto: dubrovnik-festival.hr)

Što god tko govorio, mislio, analizirao i sigurnosno osmatrao, ono najbolje od Dubrovnika što se dalo vidjeti u drugoj polovici srpnja bile su Houellbecqove „Elementarne čestice“. Daleko više, od te (dobre) kazališne predstave, Dubrovnik je sigurnosno – i to životno!!! – ugrožen od sebe samoga. Masa turista, ogromne gužve, neprolazni Stradun, konfekcionirana ugostiteljska i ostala ponuda, neljubazni, otuđeni konobari… kao led na modricu došlo nam je ljubazno osoblje Igara zavučeno u svojim uvijek istim prostorima, sa Straduna druga lijevo, Od Sigurate 1…

Samo zbog „Čestica“ potegli smo iz drugog, manjeg, starog, jadranskog a festivalskog grada, Šibenika, na jednu večer u Dubrovnik. Nije nam to prvi put, pa imamo mogućnost usporedbe: dojam da se Igre povlače pred najezdom ostalih dubrovačkih (ljetnih) pounuda, nije ni slučajan ni površan. Iz osobnog, šibenskog iskustva pitati je- da li to stari, klasični, nacionalni festivali naprosto odumiru jer se potrošila njihova matrica, ideja, impuls- ili sredinama, a ni državi, do njih više nije stalo?

Na ulazu Pile, tamo gdje vlada ona nesnosna gužva naroda, autobusa, taksija, prolaznika, ulaznika, izlaznika, Celzijusa… koče se skoro pa jumbo plakati o tome kako se u Dubrovniku snimala (perfekt glagola snimati) serija Games of throne. Vizualnu konkurenciju ti plakati nemaju u nečemu što obavještava da se ulazi u grad Igara, premda okolo, nemoš reć’, stoje obavijesti o koncertima i drugim programima dubrovačkog kulturnog ljeta.

Dakle takvo je vrijeme. Perfekt je (u državi, uopće…) jači i daleko značajniji od prezenta.

Jedna od trajnih dubrovačkih vrednota je, pak, slikar Josip Škerlj. Pijemo s njim kavu u Gradskoj (konobarica grinta da je od 9 ujutro sama na lijevom krilu terace…poslodavac bi, da je anatomski rješivo, zaposlio sigurno i pola nje, a ovako zbog njena loše organiziranog organizma mora ući u financijske dubioze…), Škerlj kao da je oguglao na gužvu, priprema izložbu koja će u okviru programa Igara biti otvorena 16. kolovoza u palači Sponza. Govori nam kako u Gradu, u staroj jezgri, živi između 400 i 600 stanovnika. Tako više i nema potrebe za velikom pjacom, kioscima, apotekama, knjižarama, nedaj Bože željezarijama ili elektrodućanima… pretijesno samoposluživanje se žilavo drži na Gundulićevoj, valjda zato jer je Konzum. Nekoć je tu ujutro bila velika pijaca a uvečer Igre. Sad je to ujutro pijaca a popodne i uvečer sve jedan golemi štekat.

U ulici Nikole Božidarevića živi naša draga stara prijateljica, gospođa Dora. Premda uličica izlazi na Stradun i od njega je udaljena tridesetak koraka, adresu smo ovaj put teško pronašli. Kućni broj (3) pokriven je s tendom, ulaz se našao između dva kupea picerije čiji konobari, naravno, pojma nemaju na kojem kućnom broju se nalaze njihove servisne prostorije- vlasnik ugostiteljstva očigledno je kupio i nešto stanova u kući koju, evo, i mi tražimo, i sad konobari trče gore-dolje noseći uzaskale- nizaskale trošne palače sve potrebno za lokal. Kuća je na očiglednom umoru što se stanovanja tiče (a i građevinski…), pa kućni broj više i ne treba… Kosti Nikole Božidarevića vjerojatno se okreću a slabašni glas iz groba zbori cccc…. što je to izašlo od Grada!… Dalje>>

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X