Savršen epski spektakl koji postulate iz prvog filma diže na novu razinu, a svaki kadar u njemu djeluje kao da gledate jedan od najmasivnijih filmskih uradaka u povijesti.
Kad je Denis Villeneuve 2021. predstavio svoju filmsku adaptaciju kultnog romana znanstvene fantastike, “Dine” Franka Herberta, možda je pokoji fan izvornog predloška ostao nezadovoljan zbog blagih odstupanja u radnji filma od knjige (takvih pravovjernika naravno uvijek ima i uglavnom su u krivu), no prevladavajuće je mišljenje publike i kritike bilo to da je priča o pješčanom planetu Arakkisu, nakon suludo ambicioznog i na koncu neizvedivog pokušaja Alejandra Jodorowskog te neuspjelog eksperimenta Davida Lyncha koji je za taj projekt otišao suviše daleko od svog comfort zonea, napokon dobila onakav prikaz na velikim ekranima kakav ta voljena saga oduvijek i zaslužuje.
Reakcijama na blagajnama bila je takva da je samo četiri dana nakon Američke premijere objavljeno da se ide u snimanje nastavka, na čemu možemo biti zahvalni, budući da bi svaki drugi scenarij koji bi uključivao financijsku propast prvog filma bio dovoljan da stvori dojam kako je Herbertova priča ukleta, suvremena verzija Macbetha, suviše grandiozna u svojoj viziji da bi se uspješno mogla prebaciti na film. Bilo bi vrlo lako zamisliti takav rasplet da se režije prihvatio bilo tko drugi osim Villeneuvea koji se prethodno pokazao izrazito sposobnim na polju znanstvene fantastike (“Arrival”), ali i rukovanja već postojećim materijalom (“Blade Runner 2049“), pa smo vjerovali da može vjerno pretočiti sve specifikume Arakkisa na platno.
Upravo to pokazalo se najsnažnijim oružjem prve “Dine”. Film je bio tehnički gledajući gotovo savršen, a ako to smatrate potvrdom, poput monsuna je poharao Oscare u svim kategorijama osim onih glavnih i specifičnih u koje uglavnom ne spada, odnijevši daleko više nagrada od ijednog drugog filma, njih čak šest i to za najbolji zvuk, najbolju glazbu, najbolje vizualne efekte, najbolju scenografiju, najbolju filmsku fotografiju i montažu. Jedini naslov koji se takvim uspjehom može pohvaliti u novom stoljeću bio je još jedna pustinjski ep, “Mad Max: Fury Road”, koji upravo kroz koji mjesec također dobiva svoj spinoff prequel “Furiosa” sa sveprisutnom Anyom Taylor-Joy u naslovnoj ulozi.
Jedina zamjerka koja se realno mogla uputiti prvom nastavku Villeneuveovoga spektakla može se pripisati radnji knjige koja se u tom segmentu bavi ekspozicijom koju je dosta nezahvalno i teško dovoljno kvalitetno prebaciti u film i tempu radnje koji u konačnici filma značajno pada nakon što se odigra iznenadna invazija kuće Harkonnen na surov ali bogat planet koji je Car predao na korištenje kući Arteides.
Dugo očekivani drugi nastavak, koji je zbog štrajka holivudskih glumaca s jesenskog termina pametno odgođen na današnji dan, nema problema u ritmu koji su otežavali prohodnost prethodnika, a s tehničke strane čini se kao da je i svaki element doveden na višu razinu. Da je kojim slučajem film izašao u planiranom terminu, recimo samo da bi se “Oppenheimer” vratio s ovogodišnje dodjele Oscara s puno manje statua u vreći nego što vjerojatno hoće.
U ovom poglavlju priče pratimo nastojanja mladoga Paula Arteidesa (Timothée Chalamet) da se pridruži pustinjskom narodu Fremena kao jedan od njih i povede gerilske akcije protiv kuće koja je gotovo dokrajčila njegovu lozu. Istovremeno se pokušava oduprijeti narativu fundamentalista (i svoje majke koju igra Rebecca Ferguson) da od njega naprave mesijansku figuru koja će povesti Fremene u slobodu i od njihovog suhog planeta napraviti zeleni raj.
Klasična je to priča o moći, osveti i fanatizmu, ovaj put proširena novim likovima kao što su sam car Shaddam (Christopher Walken) i njegova kći Irulan (Florence Pugh) koja služi kao svojevrsna pripovjedačica filma. Jedan od najzanimljivijih pridošlica je Austin Butler koji se napokon riješio Elvisovog naglaska za ulogu sociopata Feyd-Rauthe Harkonnena, a tu je i cameo pojavljivanje ranije spomenute Anye Taylor-Joy, jer bez nje danas ništa valjda ne može.
Oni se pridružuju već poznatim licima kao što su Zendaya, Josh Brolin, Dave Bautista, Stellan Skarsgård i Javier Bardem te zajedno pletu priču koja na koncu ostaje tek dovoljno zatvorena da bi rubno mogla proći bez nastavka. Ipak, poznajući nezasitnost holivudske mašinerije, mnogo je vjerojatnije da će se treće poglavlje i dogoditi te prelaskom u područje druge knjige, “Dune: Messiah”, možda konačno zaključiti priču ili je pak prenijeti u područje megafranšize, ali ako je vjerovati redatelju Villeneuveu, već bi i sljedeći nastavak mogao biti odgođen za neki datum koji je zapisan negdje dalje u budućnosti.
Naime, izjavio je da je scenarij već gotovo završen, ali da njemu treba odmor od Arakkisa i da bi se u međuvremenu želio pozabaviti nečim drugim, što je svakako pametna odluka za jednog tako kreativnog autora. Koliko god da čekali na sljedeće poglavlje, s “Dune: Part II” možemo biti i više nego zadovoljni; u pitanju je savršen epski spektakl koji postulate iz prvog filma diže na novu razinu, a svaki kadar u njemu djeluje kao da gledate jedan od najmasivnijih filmskih uradaka u povijesti, pa svi epiteti zvuče izlizano pretjeranom uporabom kad ih usporedimo s ovime. Epski? Spektakularno? Veličanstveno? Džinovski.
Ocjena: 10/10
(Legendary Pictures / Warner Bros. Pictures, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
