Dušan Vesić ‘Zamisli život… Novi val – prva generacija’ – bunt djece socijalizma

Gotovo odbojno zvuči kazati: još jedna knjiga o novom valu. Jer ima ih. Boljih, lošijih, iz jednog ili drugog kuta pisane i doživljene, ali Vesićeva je možda najbolja. Iz nekoliko razloga.

Dušan Vesić ‘Zamisli život… Novi val – prva generacija’

Problem većine poslijeratnih knjiga o novom valu jest taj što su pisane po ‘republičkom ključu’, da upotrijebim taj arhaični izraz iz vremena Jugoslavije. Po sistemu kako se podijelila bivša država, tako se i literatura bavila lokalnim i nacionalnim. Rezultat toga je uvijek bilo izmicanje šireg, odnosno sveobuhvatnog konteksta, a kontekst je prije svega historijski imperativ. Taj historijski imperativ Dušan Vesić je sažeto objasnio riječima: „Je li novi val bio jugoslavenski pokret? Jest. Novi val je dokaz da nismo uzaludno proveli neko vrijeme u zajedničkoj državi. Nešto je iz te kulture ostalo, a to nešto nadilazi nacionalne kulturne nasljednice. Bendovi novog vala nisu bili nacionalni bendovi, nego gradski bendovi. Govoriti o zasebnom srpskom ili hrvatskom novom valu bespredmetno je. Sudjelovanje u toj zajedničkoj kulturi tražilo je puno više od jednostavne nacionalne pripadnosti.“ To je prvi razlog zašto je možda najbolja, jer upravo tu leži ključ za shvaćanje novog vala, prvenstveno za sve one mlade generacije bez obzira iz kojeg nacionalnog korpusa dolaze na ovim prostorima. U tom smislu je „’Zamisli život… Novi val – prva generacija“ knjiga enciklopedijskog značaja, iako nije pisana poput enciklopedije.

To kako je napisana je drugi razlog zašto je možda najbolja. Vesić je majstor literatne naracije i knjiga se čita poput trilera. Novi val omeđen je u pet godina (1977. – 1982.) – u magičnu ‘Petoljetku’ (koje su obilježile ranu plansku privredu socijalističkih zemalja, time i Jugoslavije), ili možda magičnih „Five Years“ kako glasi pjesma Davida Bowieja, što ispada kao neki prirodni tijek umjetničkog rock and roll ciklusa.

Vesić čitatelja kroz kratka podpoglavlja dinamično baca u Ljubljanu, Rijeku, Maribor, Zagreb, Beograd i Novi Sad, gradeći korelacije i slikajući sveobuhvatnost. Bavi se genezom aktera i grupama Pankrti, Paraf, Termiti, Prljavo kazalište, Azra, Film, Haustor, Parlament, Pekinška patka, Idoli, Električni orgazam, Šarlo akrobata, Piloti i Lačni Franz kao nositeljima pokreta, ali također ne gubi iz vida i ostala značajna imena s ex-Yu rock scene koje su tada paralelno bila itekako aktualna, a to su Bijelo dugme, Parni valjak, Riblja čorba i Đorđe Balašević. Osim što radi ‘fino tkanje’ u međuljudskim odnosima, idejama i nastojanjima aktera, Vesić ne propušta ni izvanglazbene faktore novog vala poput Poleta i Novog kvadrata, ali i točke idejno-duhovnog začetka kao što je bilo zagrebačko Kugla glumište. Sve to je dodatno začinio faktografijom iz jugoslavenskog načina života tog vremena, prilikama u republikama (Slovenija, Hrvatska i Srbija), te opisao načine povezivanja scena spomenutih gradova što je ujedno i omogućilo novom valu da postane to što jest – a to je prekretnica koja je prvenstveno u sferi kulture donijela kasnije velike pomake do kojih bi se eventualno možda i došlo bez novog vala, ali, kako autor zaključuje, daleko sporije kroz tadašnje društvene i institucionalne republičke mehanizme.

Također iako se kao dugogodišnji glazbeni novinar ne može otarasiti glazbene kritike svih značajnih albuma, u knjizi nema suhoparni kritičarski pristup kad piše o albumima, već svaki stavlja u kontekst prvotnih želja glazbenika, njihovih mogućnosti, procesa nastanka i krajnjeg rezultata. Njegova kritika je živopisna, životna, time poučna i na neki način univerzalna, noseći u sebi kod koji može biti koristan svakom tko se ozbiljno želi baviti glazbom kreativno.

Važno je reći da Vesić ne romatizira taj period. Kroz faktografiju, tj. činjenično stanje on također iscrtava i karakterne osobine učesnika, a nekad i zadire prilično duboko ne štedeći nikoga (naime, da nije to napravio na nekoliko mjesta, sve te crtice iz života koje su se tada prepričavale, a neke narasle i do urbanih legendi, s vremenom bi izblijedile i bile zaboravljene da nisu stavljene na papir). Je li u tom procesu nekog nezgodno nagazio? Može se reći da jest. Koga najviše? Onog kojeg je već na samom početku knjige nazvao najtragičnijom figurom novog vala. A to je Branimir Štulić.

Štulića u knjizi dakako ima najviše iz tuđih usta, a nimalo iz njegovih, jer je poznat njegov stav prema svima koji se žele baviti njegovim životom, pa nije teško pogoditi da je vjerojatno i Vesića odbio. No i tu je pisac, slučajno ili namjerno, dočarao prilično iskristalizirani animozitet na relaciji Zagreb (tj. zagrebačka škvadra) versus Štulić, tj. moment nevidljive zagrebačke neprobojnosti za dotepenca kakav je Štulić bio više ili manje u očima sredine. Samo što je taj dotepenec bio prilično inteligentan i isto tako zagrebačkoj uštogljenosti vraćao milo za drago između ostalog i svojim namjernim klošarenjem.

Samo u tom segmentu mogu Vesiću pustiti prigovor jer je njemu kao Beograđaninu teško shvatiti tajni zagrebački kod ponašanja, no i on tu možda nesvjesno izvodi stvari na pravi put kad piše o prvom albumu Azre i tom otkrivanju jednog (i dan danas) najfamoznijeg balkanskog glazbenog originala kojem je taj prvi značajni diskografski korak prvo ‘zajebao’ Tito jer je umro, zatim on sam sebi zbog svoje nestrpljivosti i mušičavosti, potom i svi ostali iz glazbenog posla ‘nasapunjavši mu dasku’ na način da je produkcijski uništen album hladno bez naknadnih provjera otišao na tiskanje.

Dakle, taj prvi album trebao je biti noga u guzicu Štuliću uz sve ‘počasti’ javnog sramoćenja. Ne bi bio ni prvi ni zadnji ‘dosadnjaković’ kojeg se neki diskograf otalja na taj ‘legitimni’ način. No sasvim neočekivano dogodilo se čudo. Dotepenec je prodao 60 tisuća i kako je i sam Vesić napisao: „Album „Azra“ promijenio je smjer jugoslavenske rock glazbe“, i nešto kasnije opisao i taj prvi ‘clash’ na relaciji Zagreb – Beograd u doživljaju Azre: „Dok je Johnny uvjeravao svakog oko sebe da je album „Azra“ očajan – on je bio prvi u povijesti popularne glazbe u Jugoslaviji koji je na taj način promovirao svoj rad – ta je ploča u Beogradu postala hit ljeta 1980. godine. Možda donekle i zato što su ga mediji u Beogradu prihvatili bez zadrške. Jedan zagrebački kolega čudio se tome i komentirao da je to zato što Beograd zapravo ne poznaje Johnnyja. Bilo kako bilo, na svim tulumima u gradu, a bilo ih je tog ljeta više nego ikad, plesalo se uz „Jablana“, „Tople usne žene“, Krvavu Meri“ i „Marinu“. Ako je disk-džokeju baš smetala količina visokih frekvencija, malo bi okrenuo dugme ulijevo, dodao malo basa, i to je bilo sve. I, svi smo znali da je „Tople usne žene“ jedna od onih stvari koje ostaju zauvijek. I da će Johnny poslije tog albuma dobiti čitav niz imitatora.“

Dakle, faktografija i kronologija jasno govori u prilog tezi da je puno toga nastalo iz Štulićevog konflikta sa Zagrebom. Konfliktno je u startu bilo i njegovo potpuno drukčije shvaćanje glazbe od uobičajenih kanona kako se u Zagrebu glazba interpretirala. Hoću reći; nikad nismo imali problema s količinom kopija, već s manjkom originala.

U tu ruku, Vesić bi bio apsolutno u pravu kad tvrdi da je Štulić najtragičnija figura da se eventualno drži ‘republičkog ključa’ (što je dakako bespredmetno kad je riječ o novom valu), no gubi iz vida grupu Šarlo akrobata, tj. posebno njene članove Vda i Milana Mladenovića., jer su i njihove tragedije velike, a na koncu i gubitak. Dakle, ovdje je više riječ o finom tkanju semantike, a manje o nečemu o čemu bi trebalo ozbiljno polemizirati jer se ova knjiga i sama najviše želi baviti rasvjetljavanjem stvari, a izostanak Štulićevog ‘iskaza’ prirodno otvara prostor za različite interpretacije.

I za kraj tu je nešto s čim Vesić nema veze, a to je nažalost besmisleni hrvatski prijevod naslova knjige koja se u originalu zove „Bunt dece socijalizma – priča o novom talasu“. Taj naslov je i više nego jasan, uz to prijemčiv, a dao bih se kladiti i marketinški bolji od „’Zamisli život… Novi val – prva generacija“. Taj nespretni hrvatski naslov osim što bezrazložno favorizira pjesmu grupe Film i upućuje na pogrešnu pomisao da tu postoji i neka druga novovalna generacija nakon prve, najviše govori o napuhanom bauku socijalizma u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj nije prikladno čak ni u književnosti isticati riječ „socijalizam“ ali baš u nikakvom kontekstu čak i kad su u tom sistemu postojala neka buntovna djeca prije skoro 40 godina. Sve što se može o tome reći jest da zahvaljujući nakaradnostima političke korektnosti ovdje imamo slučaj da knjiga s prilično nemuštim naslovom u sebi krije uistinu kvalitetan sadržaj u kojem imao dosta riječi i o, ne biste vjerovali, cenzuri i autocenzuri.

(Naklada Ljevak, 352. str., 2020.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X