‘Džoni, vrati se!’ zapravo hoće reći da smo nostalgični za budućnošću

Ciklično prizivanje Štulića svojevrsni je vapaj za emocijama ‘bolje prošlosti’, kad su Dare Bubamare imale i urbanu konkurenciju, a malo tko se hvalio vlastitom isključivošću.

Azra

“Uvjeren sam da mi je i zbog jugorocka dana rijetka milost života u multikulturalnom društvu mnogo prije nego li je ta riječ postala zaštitnim znakom liberalnog ‘lijepog duha’… Zbog raspada Jugoslavije za mene ni rock neće više nikad biti ono što je bio u vrijeme moga djetinjstva”. Aleš Debeljak, “Sumrak idola”

Gotovo bi se čovjek mogao već i kladiti u točnost ove periodike: svakih nekoliko mjeseci, najviše pola godine, hrvatski se mediji uzvrpolje na temu “Džoni, vrati se!”.

Posljednji takav primjer bio je posljedica “curenja” nekoliko Štulićevih obrada klasika narodne muzike bivše zajedničke države, odnosno ondašnje zabavne glazbe, na You Tube, što su neki novinari brzopleto predstavili kao “nove Štulićeve pjesme”, iako je već na prvo slušanje bilo očito da je riječ o snimkama iz kućne (čitaj: jedva slušljive) produkcije, koje su nastajale u različitim fazama njegove dobrovoljne nizozemske izolacije posljednjih godina. Međutim, Džoni ostaje dosljedan svojim “odjavnim” riječima s početka devedesetih, kada je u jednom interviewu kazao “nemam više niti s kim, a niti protiv koga”. Vraćaju se Tajči, Novi fosili, Minea, onda i neka, meni nepoznata bivša pjevačica Srebrnih krila iz vremena nakon odlaska Vlade Kalembera, mislim da je Vlatka, ali nije Pokos… Već su se otprije udomaćili narodnjaci, oni se nemaju što vraćati.

Istina, Tribute to Azra, Tribute to EKV i ostali slični bendovi istodobno solidno žive od svirke na tuđoj grbači, reklo bi se, od Vardara do Triglava. Bilo kako bilo, osamdesete su očito još uvijek “in”. Trend svirki pokrenutih prije deset, tj. pet godina u povodu obljetnica “novog vala”, još uvijek ne posustaje. A treba od nečega i živjeti.

Znaju to dobro i bivši članovi Azre, Boris Leiner i Mišo Hrnjak, koji sa svojim zajedničkim albumom “Viša sila” teško mogu napuniti, primjerice Boogaloo, ali zato sa svojim Pozdravima Azri to još uvijek mogu, ma koliko se Štulić protivio takvoj praksi, uzaludno tražeći još od devedesetih svoje bivše “suborce” da ga isplate kao da je i on na stageu. Naravno da su oni to prečuli – za razliku od primjerice Jurice Pađena, koji je još davno odustao od Pozdrava Azri – i da uhodani posao tako čeka svaku novu generaciju studenata koji su jednostavno premladi da bi se sjećali Štulićevih živih svirki pa im dobro dođe i Pozdrav Azri. Njima posredovana emocija na temu “kako je to nekad bilo”, a Leineru i društvu sigurna gaža i osjećaj da još mogu podići dvoranu na noge. Istina, mlateći gloginje tuđim k…, ali to je neka druga tema…

Naravno da se novovalno zapljuskivanje stare i nove publike željne muzike s mudima ne može svesti samo na Azru. Sjetite se samo kakva su “bomba” krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih za ondašnju učmalu javnost bili Buldožer, pa Parafi… Novi val i vrijeme nakon njega i danas na čudan način žive kroz ovo što radi Darko Rundek sa svojim Cargo triom (album “Plavi avion” nagrađen je i alternativnim Porinom, ako vam to išta znači), ili recimo Električni orgazam i Partibrejkersi u Srbiji. Orgazam je ne tako davno objavio “To što vidiš to i jeste”, a Cane i Anton još promoviraju live album “Krš i lom” te monografiju “Srce kuca tu je”. Posljednji album s novim pjesmama objavili su 2007. (“Sloboda ili ništa”), a te pjesme i danas imaju svoj energetski potencijal na redovitim koncertima. Da se ipak dosta toga promijenilo od punkerskih početaka, primjerice, Orgazma pred dobra tri desetljeća na neki način govori i podatak da je album nekadašnjih buntovnika poznatih i po demoliranju pozornica distribuirao – Telekom Srbije.

Znakove i te kakve vitalnosti još uvijek pokazuje i Kojina Disciplin A Kitschme. Bend se proteklih godina, istina, ne baš najuspješnije, okušao i na britanskom tržištu, promijenio u međuvremenu dvije pjevačice, a osim što rade na novim materijalima, redovito koncertiraju. Inače, Koja u svojim javnim istupima baš i ne žali za “novim valom”. Kako je jednom kazao, “to je pop muzika sa kojom nemam ništa”. Pop muzika “za zabavu i ples” Koju nikad nije zanimala jer je, kako kaže, smatrao “da kroz muziku treba nešto i da se kaže”. Nije sklon mistificiranju tog razdoblja, jer “niko se ne seća rđe u zlatu”, kako sam zna kazati, ne krijući da pri tom misli, između ostaloga, i na Bijelo dugme. Dalje>>

Zadnje od Tema

Idi na Vrh