Eagles Of Death Metal ‘Zipper Down’ – kompleksnost jutra poslije

Gotovo i da nema albuma u povijesti rocka koji dijeli sudbinu ‘Zipper Down’ – posljednjeg albuma Eagles Of Death Metal.

Eagles Of Death Metal 'Zipper Down'
Eagles Of Death Metal ‘Zipper Down’

Preslušavao sam učestalo ovaj album zbog recenziranja početkom studenog jer 1. prosinac je začas tu, a za tada je bio najavljen koncert Eagles Of Death Metal u zagrebačkoj Tvornici kulture. I onda se dogodio masakr u pariškom klubu Bataclan. Bilo kakvo recenziranje izgubilo je smisao. Ne vidim ga ni sad. Zato ovo i nije u formi recenzije. Jer i tjedan dana nakon svega osjećam kako je ovo posljednji studijski uradak grupe Eagles Of Death Metal.

Viša sila je tako odlučila. Jest da ima puno oblika više sile, i da muzičari i bendovi to znaju prebroditi i nastaviti dalje, no ono što se dogodilo u Bataclanu u petak 13. studenog, čini se teško prebrodivim posebno za bend kakav je bio Eagles Of Death Metal. Da, naglasak je na ‘bio’. EODM je uvijek bio furka na stara rokerska vremena i period 1970ih i 80ih; testosteronsko-zavodnički pristup, rifove i ritam koji ili hvataju na prvu ili ne hvataju nikako. Ta vrsta stare zajebantske škole bio je frontmen i gitarist Jesse Hughes, u osnovi glavni pokretač koji je kao odskočnu dasku na albumima koristio ugled i uticaj svog prijatelja Josha Hommea iz Queens Of The Stone Age, dok se uživo u najvećem broju situacija on bio pokretač showa. I sam naziv benda bio je zezancija koja nije imala nikakvo uporište u death metalu, čak je bila više kontra slika u ogledalu spomenutih Queens Of The Stone Age, ali samo u nazivu jer postalo je pred kraj 90ih popularno davati slična imena bendovima.

U Zagrebu smo ih imali prilike gledati tri puta; 2007. u Tvornici, 2009. u Boogaloou i ljetos na INmusic festivalu. I svaki put je to bio rock tulum tijekom kojeg je Hughes stalno nešto dobacivao i ‘častio’ pripadnice ljepšeg spola komplimentima. Nešto dalje i više od toga, doimalo se da niti ne želi, jednostavno zadovoljan što je uskočio u jedan od posljednjih vlakova rock and rolla kakvog ga je doživio u mladosti. Zbog te njegove vibre se i voljeo EODM, koji u stvarnosti nikad nije mogao baš dobaciti do svih onih bendova koji su Hughesu bili uzori. No Hughes je bio obožavatelj, uz to i novinar koji je bježao od tog poziva. Uhvatio se gitare i na neku ludu foru mu je krenulo.

I u razgovorima je bio takav, više je podsjećao na nekog roadieja Motörheada, nego na frontmena koji ozbiljno važe svoje riječi. ‘Pusti brigu na veselje’, bio je njegov moto. Jedan od onih likova, kojeg ima svaka škvadra, koji će i na spomen najozbiljnijih tema u društvo sve rado okrenuti na zezanciju i odvesti konverzaciju u neki bezbrižniji ton.

13. studenog je ta opuštena klupska atrakcija postala najpoznatija grupa na svijetu, niti svojom zaslugom, niti svojom krivicom, već time što se poput svih stradalih u pariškom klubu Bataclan našla na krivom mjestu i u krivo vrijeme u događaju koji je ubrzo pokrenuo globalne ‘tektonske ploče’. Tu tragediju su dan kasnije drsko iskoristili brojni internetski oglašivači koji su ime Eagles Of Death Metal i Bataclan tagirali u svoju korist, znali su da će cijeli svijet samo ta dva pojma utipkavati u svoje tražilice, sve pod motom ponude i potražnje, tog ‘našeg načina života’ koji treba braniti i koji slijepo treba pratiti bez obzira na sve što se događa i kud to vodi.

Preko noći je i „Save a Prayer“ (obrada Duran Duran) s albuma „Zipper Down“ dobila novo značenje što je potaknulo i neke akcije od strane medija i blogova da se kupnjom upravo te pjesme simbolično daje podršku EODM-u i posebice dvojici stradalih iz njihova tima. Općenito je sve dobilo novo značenje na tom albumu, počevši i od fotosessiona na kojem Hughes i Homme na nekoliko fotografija poziraju naoružani ili pak kao američki policajci ili trash super-heroji. Preko noći je sve to postalo kao foto album s nekog davnog bezbrižnog maturalca. ‘Jutro poslije’ donijelo je gorku i kompleksnu realnost.

Ne zvuči više samo „Save a Prayer“ sudbinski i proročanski, to je i uvodna „Complexity“, dok posljedično gledano ni benigni refren pjesme „Oh Girl“ u kojoj Hughes repetitivno vapi: „You’ve got to save me, baby“ daje još morbidniji prizvuk posljedica. A posljedicu su da se još uvijek ne zna što će biti s EODM. U takvoj situaciji malo njih bi znalo pravilno rasuditi da li nastaviti dalje ili rasformirati bend kada je upitno kakav stav zauzeti u budućnosti. Kakve albume snimati, kako opet izaći na pozornicu? Te stvari ostaju lebdjeti u zraku i ovise o traumama kroz koje su prošli članovi benda.

Jedino što je skoro pa sigurno jest da je EODM kakav smo poznavali prestao postojati, kakva god odluka bila donešena u budućnosti.

(Universal, 2015.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X