Iako vrlo simpatičan, zabavan i optimističan, ovaj feel-good film nema dovoljno mesa da dosegne statusa klasika poput’ Cool Runingsa’ i postane jedan od onih filmova kojima ćete se vraćati svaki put kada depra zakuca na vrata.
Kada bismo to uistinu htjeli, o svačijem bi se životu mogao snimiti biografski film i svaki bi se put našlo dovoljno materijala da se u rukama pravog scenarista i redatelja složi nešto vrijedno gledanja. Ipak, samo rijetki pojedinci dobiju tu privilegiju i uistinu zaslužuju da se njihov život ekranizira, a Eddie Edwards je jedan od tih likova. Taj neobični Britanac možda nije otkrio nikakav spasonosni lijek ili spriječio kakav krvavi sukob, ali se smatra rodonačelnikom i personifikacijom termina „herojski neuspjeh“, koji se od njegove pojave na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryu koristi za sve one koji ulažu ogromne napore i riskiraju uistinu sve samo kako bi sudjelovali u nečemu (i na kraju obično budu zakucani na začelju).
Eddie Edwards (Taron Egerton) je mladi Britanac koji je od malih nogu sanjao kako će postati olimpijac. Okušao se u mnogim disciplinama, a najveću mu je podršku u tim nastojanjima pružala majka. Nakon stotina pokušaja i neuspjeha, otkriva skijaške skokove te nizom bizarnih slučajnosti i nevjerojatnom upornošću uspijeva ostvariti plasman na Zimske olimpijske igre u Calgaryu 1988. godine, gdje uz pomoć trenera Bronsona Pearya (Hugh Jackman) postaje heroj nacije i jedna od najljepših sportskih priča 20. stoljeća.
Iako je ovaj film temeljen na stvarnom životnom putu momka po imenu Eddie „The Eagle“ Edwards, on je sam priznao kako je svega 10-ak posto prikazanog istinito. Ipak, ono što je jednako u stvarnosti kao i u fikciji jest nevjerojatna ustrajnost i neustrašivost jednog čovjeka koji želi ostvariti svoje snove, pa makar ga to stajalo života. Kombinirajući humorne momente i nešto ozbiljniji pogled na ovakve radikalne životne odluke, redatelj Dexter Fletcher stvara atmosferu optimizma i općenito dobrih vibracija, zbog kojih tip kojeg bismo inače vjerojatno smatrali totalnom budaletinom koja živi u zabludi zapravo postaje naš junak, netko za koga navijamo i čiji nas put čak i inspirira. Kada ga nakon toliko razočaranja i neuspjeha vidimo kako u slowmotionu leti s te skakaonice i poput orla se spušta na smrtonosnu padinu, teško je suzdržati emocije i ne zapljeskati snazi ljudskog duha.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=JtRglga3T88[/youtube]
Takvom je osjećaju simpatije uvelike pomogao izvrsni Taron Egerton, izrazito simpatični britanski glumac koji se proslavio ulogom u “Kingsmanu”, a sada dokazuje kako može odigrati i nešto kompleksnije uloge. Eddieja je tako skinuo gotovo perfektno, od specifičnog izraza lica i mumljajućeg govora pa sve do trampavog hoda koji više liči na geganje nego na stav kojim kroči jedan vrhunski sportaš. Hugh Jackman je tu ipak ostao u sjeni i jasno je kako mu je primarna funkcija privlačenje gledateljstva izvan Velike Britanije, te je odigrao pravu sporednu ulogu koja po ničemu nije vrijedna nekog spomena.
Ono što je pak vrijedno spomena jest izvrsna glazbena podloga, svojevrsni synth-pop MIDI instrumental koji savršeno paše uz atmosferu 80-ih, a kada se u kombinaciju ubace i klasici Nika Kershawa, Van Halena i Howarda Jonesa uz pomalo zrnati vizual i scenografiju/kostimografiju tog doba, autentičnost je i više nego pogođena! I u tom pogledu, kao i u samoj temi te pristupu priči, “Eddie zvan Orao” uvelike nalikuje klasiku “Cool Runnings” iz 1993. godine, čija se radnja vrti oko druge senzacije istih tih olimpijskih igara u Kanadi: jamajkanskoj bob-ekipi koja je sa zimskim sportovima imala veze još manje nego hrabri Eddie.
Ipak, teško je povjerovati kako će “Eddie zvan Orao” uspjeti ostaviti takav utisak kao “Cool Runnings”, prvenstveno zbog vidnog i osjetnog izostanka bilo kakvog sukoba koji bi na neki način podizao uloge. U klasičnim sportskim biografijama se glavni likovi uvijek natječu protiv nekoga, u “Cool Runningsu” su tu sukobi unutar same ekipe, a u “Eddie zvanom Orao” je jedini neprijatelj sam Eddie (i možda skakaonica, ali to je antropomorfološki uistinu nategnuto). A pošto je on sam toliko uporan i gotovo da u niti jednom trenutku svog života nije posumnjao u svoj cilj, teško da si sam može biti neki protivnik. Tom dojmu nimalo ne pomaže niti režijsko-scenaristička greška u samom prikazu njegova napretka, koji jest popraćen nekim neugodnim padovima i lomovima, ali opet na kraju izgleda poprilično lagan i relativno lako ostvariv, čak i za antitalenta kakav je bio Eddie. Upravo je zato u priču uveden lik fikcijskog trenera Pearya koji je zapravo taj koji na leđima nosi teško breme neuspjeha, ali je toliko malo u fokusu radnje da gledatelja jednostavno… nije briga.
Iako umjetnost kao takva ne bi trebala imati nikakva pravila, ovakvi filmovi ne mogu funkcionirati bez sukoba i nazadovanja koji tjeraju radnju naprijed (paradoks skijaša-skakača), a kada se taj vrh koji netko želi doseći prikaže suviše banalnim ili nedovoljno izazovnim, i sam konačni proizvod gubi na svojoj udarnoj snazi. Dakako, to ne znači kako je “Eddie zvan Orao” loš film, štoviše, kao dizalica nakon napornog i iscrpljujućeg dana ili depresivne faze dođe bolje nego vrč crne kave s kokainom, ali teško da će imati neki veći utjecaj na živote gledatelja.
Ocjena: 7/10
(Marv Films, Saville Productions, Studio Babelsberg; 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
