Možda nekadašnji poglavice industrijske buke danas stvaraju glazbu za manjinu čak i svojih starih fanova, ali to što rade prava je umjetnost koja propitkuje izdržljivost i gura granice mogućega.
I nakon najboljih koncerata uvijek će se naći nekih u publici koji su nezadovoljni prezentiranim. Možda je u pitanju problem očekivanja. Primjerice, ako ste sinoć očekivali da će legendarni njemački pioniri industrijskog noisea u glazbi, Einstürzende Neubauten, odsvirati jedan od onih “Greatest Hits” koncerata poput onoga koji smo imali priliku vidjeti kad su zadnji put nastupali u Hrvatskoj, točnije na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila u sklopu SuperUho Festivala 2015. godine, onda ste mogli ostati zatečeni nedostatkom “hitova” na setlisti. Ako ste, pak očekivali simfoniju buke poput primjerice one iz zloglasnog videa u široj uporabi naslovljenog jednostavno “Autobahn“, onda ste već skoro četiri desetljeća u raskoraku s bendom.
Za razliku od većine drugih sastava koje smo recentno gledali na zagrebačkim pozornicama, a koji su slavu stekli u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, pogotovo na mračnijem spektru tadašnje glazbe, Einstürzende Neubauten nikad nisu prestali s radom, već su se konstantno umjetnički razvijali tražeći uvijek nove ideje, uzbudljive koncepte i intrigantne zvučne krajobraze snimajući pritom redom zanimljive i barem vrlo dobre albume. Njihova je glazba možda postala pitomijom, melodičnijom i manje šokantnom, a tekstovi gotovo filozofski u svom propitivanju jezika i komunikacije. Ako to zvuči kao nešto što vas ne zanima, onda ste možda mogli biti nezadovoljni izborom pjesama na sinoćnjem koncertu u Tvornici kulture.
Nova turneja je tek krenula, ovo je bio tek njezin četvrti koncert i jasno je da se setlista još uvijek brusi i preslaguje, ali očito je da osovinu koncerta čini materijal s tri albuma: posljednja dva, “Rampen (apm: alien pop music)” i “Alles in Allem“, te “Silence Is Sexy” iz 2000. godine. Kao uvodni broj ustalila se nova “Pestalozzi” o pedagogu iz naslova i njegovom kolegi A. S. Neillu, a sinoć ju je slijedila “Wie lange noch?” koja otvara novi album i na kojoj je postala jasna činjenica da slušamo jedan od najboljih miksova zvuka u povijesti koncerata u Tvornici. Slično je zvučao tek možda Laibach na svom lanjskom koncertu, a time je još jednom potvrđeno da kvaliteta zvuka u klubu ne ovisi o prostoru već o sposobnosti i predanosti čovjeka za miks pultom.
Zvučna slika u slučaju Neubautena posebno je delikatna, budući da se velik dio njihove glazbe izvodi na raznim neinstrumentima od kojih smo mnoge mogli vidjeti i sinoć na pozornici. Sjećam se da su pred koncert u Pauku 2004. govorili kako otpad na kojem sviraju nabavljaju u gradovima gdje nastupaju, no sada je, čini se, anti-instrumentarij postojan, premda mnoge od predmeta na kojima se svira nije lako identificirati.
S posebnom naklonošću tako su predstavljena kolica za šoping koja se, prema riječima frontmena i konferansjea Blixe Bargelda, na ovoj turneji vraćaju u postavu nakon davne osamdeset i šeste, a koja zvuče nevjerojatno muzikalno kad se koriste poput nekog readymade ksilofona kao sinoć pri izvedbi “Grazer Damm”, druge točke turističke šetnje po Berlinu započete netom prije s “Wedding”. Na istoj pjesmi Blixa je na pod bacao i neke komade metala koji su također stvarali iznenađujuće lijep zvuk, a način na koji smo uživali pokušavajući otkriti izvore manje očitih atipičnih šumova podsjetio me na onaj meme u kojem nekom padnu lonci i tave niz stepenice, a fanovi Neubautena odmah zaplešu.
Prvi dio koncerta – izvedenog ispred vizualno ne baš spektakularnog i za igre sjena nedovoljno iskorištenog platna jarko žute boje s naslovnice novog albuma – bio je posvećen isključivo materijalu s posljednje dvije ploče (“Isso Isso” se također pokazala kao jedan od highlightova), da bi zatim uslijedio blok sa “Silence Is Sexy” predvođen vrlo popularnim singlom “Sabrina” (s vjerojatno najboljim spotom benda) koji je dočekan entuzijastičnim pljeskom. Ipak, iz tog bloka se, možda neočekivano, najviše isticala epska “Sonnenbarke” nakon čega su uslijedile dvije pjesme koje propituju binarnost roda i spola, “Seven Screws” i “Trillobiten”, a za koje je Bargeld otkrio da su djelomično nadahnute činjenicom da ima sad već šesnaestogodišnjeg trans sina.
Dočim je frontmen nekoliko puta kroz koncert prezentirao svoje zaštitne vriskove za koje je ponekad teško vjerovati da dolaze iz ljudskoga grla, za specijalističke poteze poput sviranja aku bušilicom po činelama trebalo je dočekati završnicu službenog dijela koncerta i “Gesundbrunnen”, a pro forma bis je otvoren singlom s prošlog albuma “Ten Grand Goldie” koji je pomaknut s uvodnog dijela koncerta na vjerojatno bolju poziciju.
Prvo veliko iznenađenje došlo je u obliku briljantne “Nagorny Karabach” o planinskoj regiji koja je poprište sukoba Armenije i Azerbajdžana, uljuljkujuće pjesme s albuma “Alles Wieder Offen” nošene neodoljivom bas linijom Alexandera Hackea. Nakon toga aktualni singl “Ist Ist” je prodrmao sve one koji su se uspavali čekajući nešto glasnije i brže, da bi se bend nakon toga povukao s pozornice pred završni bis otvoren sa “Susej”.
Za najveće iznenađenje i apsolutni vrhunac predstave trebalo je pričekati sam kraj. Još u službenom dijelu s galerije je zatražena “Redukt”, koncertni favorit sa “Silence Is Sexy” u kojem bend maestralno gradi tenziju između tihe strofe i trijumfalne glasnoće na refrenu. Prijedlog je zatim prihvaćen i ponovljen i u parteru, a Blixa je dobacio nešto u smislu da će se možda naći mjesta za pjesmu. Pogled na isprintanu setlistu na pozornici otkrit će da je cijelo vrijeme bila u planu, ali kad je zagrmjela u samom finalu, došla je naoko niotkuda i gotovo nas otpuhala svojom silinom.
Da koncert nije tako trijumfalno priveden kraju, možda bih razumio one koji se žale da je setlista u svojoj ukupnosti djelovala premlako da je mogla djelovati zamorno nekome tko nije fan novijeg materijala. Mogao bih razumjeti i one koji su očekivali više buke, pa čak i više hitova. Ali jednostavnim dodavanjem “Redukta” na kraj seta, moje su želje za glasnoćom i hitovima zadovoljene. A i da nisu, ovaj bi koncert bio vrijedan cijene ulaznice već zbog samog spektakularnog zvuka koji je doista trebalo doživjeti.
Kad sam zadnji put razgovarao s njim, Blixa mi je rekao da je novi album (pod)naslovio “Alien Pop Music” zato što njegov bend stvara glazbu za vanzemaljce, za manjinu. To je svakako bio slučaj kad su stvarali agresivnu buku u osamdesetima, ali i sad se čini da njihov umjetnički performans u 21. stoljeću nije krojen po mjeri masovna ukusa, unatoč većoj otvorenosti prema pop formi.
Možda Blixa, Unruh, Hacke i ostali stvaraju glazbu za manjinu čak i svojih starih fanova, ali to što rade je prava umjetnost koja propitkuje izdržljivost i gura granice mogućega. U svakom slučaju to je nešto više od tipičnog koncerta i možda je previše za one koji su došli čuti hitove i zabaviti se. Vanzemaljci ovog planeta će vam pak reći da je ovo bilo upravo po njihovoj mjeri.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
