‘Dezintegrirajući jezik i adaptirajući ga u formaciju šaht-bambula konstruiramo kata-kaostrofični iskaz koji je zaštićen od svake daljnje nesreće svojim panceriziranim zvučnim kodom.’
Izvještaje s predstava ili bolje rečeno ekstremnih muzičkih performansa Damira Bartola Indoša, Tanje Vrvilo i njihove ekipe najčešće otvaram disclaimerom da će se moje viđenje odgledanog i odslušanog vrlo vjerojatno razlikovati od onoga što su zamislili autori, a to je dakako samo ljepši način da kažem kako nisam previše shvatio. Performans „Svi pričaju o vremenu, mi ne“, održan u četvrtak u Jedinstvu, predstavlja iznimku jer sam radnju Šahtofonije o dvije kata-kaostrofe i kolumnistici/budućoj teroristkinji uspio pratiti, nešto čak i razumjeti.
Prije svega, recimo da se ovaj performans održao u sklopu Šahto-kulture, „izvedbeno-izložbene akcije-instalacije“, odnosno višednevnog događanja tijekom kojeg su se odvijale predstave, radionice pa i nešto nazvano Šahtofonija za djecu. Od svega toga najviše žalim što nisam uhvatio „Paniku pod suncem“ u sklopu koje su između ostalih nastupali i Ivan Bilosnić-Bic i Nino Prišuta iz omiljene mi grupe SexA.
„Svi pričaju o vremenu mi ne“ zainteresirao me i prije početka, točnije u trenutku kada sam ušao u Jedinstvo i vidio scenografiju sastavljenu od tri kaveza okružena žicom i vagona smještenog na kraju dvorane. Unutar svakog od kaveza događao se neki segment predstave, pri čemu je svirački dio postave, sastavljen od Eve Badanjak iz Žena i Trobecovih krušnih peći, u uvodnom dijelu zvučao kao da pokušava pobijediti i nadglasati Indoša i Tanju.
Čuli smo i „Jürgen Bartsch i društvo“, kolumnu Ulrike Meinhof napisanu 1968. za ljevičarski list Konkret o dječaku kojega su, kako stoji u najavi, pripremali za vojne barake, a ne za život. Zastrašujuće je koliko njezinih teza i parola i dalje zvuči bolno poznato i razumljivo, posebno u kontekstu svega što je činila nekoliko godina kasnije kao predvodnica terorističke skupine Frakcija Crvene armije (Baader-Meinhof). Dojam nelagode pojačavali su svjetlosni udari i glazba za koju bi me lako uvjerili da je nastala negdje sredinom osamdesetih u zapadnom Berlinu, u vrijeme dok su njegovim ulicama tumarali Blixa, Cave ili Rowland S. Howard.
Dapače, tek sam u četvrtak u Jedinstvu dobio porciju buke koju sam nedavno uzalud tražio u Tvornici na (istini za volju, solidnom) nastupu Einsturzende Neubautena, a shvatio sam i da mi Indoševi performansi dođu kao utjeha zbog sada već prilično dugog hijatusa Trobeca. Na momente se, naime, zaista činilo da prisustvujemo njihovom koncertu, uz pojačanja u obliku jedinstvenog instrumentarija koji uključuje šahtofone ili ozvučenu žicu oko kaveza.
Članovi Trobecovih krušnih peći zaslužni su za glazbu, a to u prijevodu znači da ispod svega poput nesalomljive kralježnice tutnje ritmovi Marija Barišina-Bare i Gordana Dorvaka, na što se potom slažu gitare Eve Badanjak i Ivice Vinskog odsvirane na tragu ludila Arta Lindsaya iz DNA dana, mahnite recitacije Tanje, Indoiša i Darka Begića-Bege te drugi kakofonični udari.
Od svega što smo slušali, na razmišljanje me posebno natjerala izvedba koja (barem mislim) dijeli naziv s čitavim performansom i koju sam doživio poput uznemirujuće precizne dijagnoze društva. Živimo u svijetu od najmlađe dobi naučenom da zabija glavu u pijesak i priča o vremenu, dok ‘djecu odgajaju institucije’ i ‘teror je svuda oko nas’.
Drugi dio performansa u fokus je uzeo pogibiju više od stotinu putnika vlaka koji je prije 50 godina putovao iz Atene u Dortmund i doživio nesreću pri ulasku u zagrebački Glavni kolodvor. Približavanje mjestu tragedije ilustrirali su čitanjem naslova iz tadašnjih novina i povicima ‘dvije minute i 52 sekunde u Zagrebu’, prije konačnog udesa, ujedno i kraja predstave.
Dezintegrirajući jezik i adaptirajući ga u formaciju šaht-bambula konstruiramo kata-kaostrofični iskaz koji je zaštićen od svake daljnje nesreće svojim panceriziranim zvučnim kodom, glasi završna rečenica opisa u programu koji sam pokupio na ulazu. Mislim da nam je takav pancerizirani kod potrebniji nego ikad.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
