Riječ je o grotesknoj crno bijeloj horor satiri koja svojim izričajem izgleda kao nepriznato dijete ‘Dr. Strangelovea’ i ‘What We Do in the Shadows’.
Teza kako je svako umjetničko djelo zapravo autobiografsko kroz koje umjetnik iskazuje svoje vlastite emocije i iskustva je jedan od najstarijih klišeja na svijetu, međutim kako je to u “Razotkrivanju” pametno primijetio Michael Douglas prije svoga nepametnog „sastanka“ s Demi Moore klišej je klišej samo zato što je istinit. Isto vrijedi i za filmske redatelje; Hitchcocka je otac kada je bio dijete iz odgojnih razloga strpao na jedan dan u zatvor te će strah od zatvaranja sirotog Alfreda pratiti čitav život i biti tema mnogih njegovih uradaka, Fellini se u “Amarcordu” vrlo romantično i karikaturalno prisjećao svog djetinjstva u Riminiu, a bome je nestašni Federico toliko besramno varao svoju ženu da je o tome i snimio film (“Giulieta i duhovi”) i glavnu ulogu namijenio, naravno, svojoj ženi. Čak je i suludi Čileanac Alejandro Jodorowsky u svojim psihodeličnim uradcima implementirao svoja iskustva u pantomimi i tarotu.
A kada smo kod Čileanaca sa neobičnom životnom pričom, malo čija je toliko zanimljiva, posebice u korelaciji s njegovim filmovima kao ona Pabla Larraína. Njegovi roditelji Hernán Larraín i Magdalena Matte visoko su pozicionirani članovi zloglasne čileanske desničarske stranke UDI, blisko povezane sa ideologijom najmračnijeg tipa u povijesti te južnoameričke zemlje, Augustina Pinocheta, koji je Čileom vladao od 1974 do 1990. godine. Tata Larraín je u vladi Sebastina Pinera bio ministar pravosuđa dok je majka bila ministrica urbanog razvoja sve do tzv. Kodama slučaja, afere u kojoj je otkriveno da su građevinski radovi vrijedni 3 milijuna eura plaćeni 24 milijuna eura, što je za Hrvatske pojmove prosječna srijeda.
Malo je reći kako Pablo nije krenuo roditeljskim stopama već je postao najprominentniji čileanski redatelj današnjice koji u svojim filmovima žestoko lupa po svemu onome što je ideološki i politički njegovim roditeljima najmilije- po Augustu Pinochetu ( No, Tony Manero i Post mortem) te po katoličkoj crkvi (Club). Obje teme prisutne se u njegovom najnovijem filmu “El Conde”, friško nagrađenom na
ovogodišnjoj Mostri za najbolji scenarij. A taj scenarij je ingeniozno sumanut. Augusto Pinochet (Jaime Vadell) je 250 godišnji vampir koji nakon što je lažirao svoju smrt živi u Patagonijskoj vukojebini zajedno sa svojom ženom Luciom (Gloria Münchmeyer) i butlerom Fyodorom (Alfredo Castro) koji je za vrijeme Pinochetovog režima bio hodajuća mašina za mučenje i klanje te je za svoj minuli rad od
strane svog gospodara nagrađen najvećim mogućim priznanjem, i sam je postao vampir.
Kao i svaki vremešni gospodin od dva i pol stoljeća i Augusta uhvati egzistencijalna kriza te je nakon svih ovih godina spreman umrijeti više ne želeći jest ljudska srca i sisati krv. A krv je namirisalo njegovo petoro djece koji se pod svaku cijenu žele domoći svega onoga što im je otac opljačkao tokom godina. U cijelu tu obiteljsku priču umiješat će se i crkva koja će poslati časnu sestru Carmencitu ( Paula Luchsinger) da se infiltrira u protivničke redove pod krinkom knjigovođe.
Riječ je o grotesknoj crno bijeloj horor satiri koja svojim izričajem izgleda kao nepriznato dijete “Dr. Strangelovea” i “What We Do in the Shadows”. Morbidne scene se nižu jedna za drugom kao na pokretnoj traci, mikser u kojem se radi smoothie od ljudskih srca se koristi češće nego na top shopu a giljotina vjerojatno nije bila češće korištena još od Francuske revolucije, međutim ono što je najmorbidnije u filmu su ljudi. Larraín koristi svaki trenutak kako bi prikazao sve likove u najcrnjem mogućem svijetlu i ponekad od silne željne izgori. Dok su primjerice scene gdje Pinochet leti iznad Santiaga izrazito efektne, prekrasno snimljene briljantnom fotografijom Edwarda Lachama, koje
krasno simboliziraju kako duh mučkog diktatora lebdi iznad Čilea i dan danas, druga rješenja su puno manje efikasna.
Nagrađeni scenarij je ustvari dramaturški vrlo neuredan a tempo neujednačen. Dok je prva trećina filma izuzetno zanimljiva postupno nas uvodeći u taj sumanuti svijet, središnjica filma je vrlo monotona i statična u kojoj Carmencita intervjuirajući sve involvirane ekspozicijski nabraja sve sva zlodjela tijekom 16 godina diktatorske vladavine te taj dio filma više izgleda kao čileanska verzija emisije “Provjereno” negoli kao kreativan film očigledno vrlo talentiranog autora. Također prosječan gledatelj koji nije toliko informiran o zbivanjima u Čileu teško to može sve pohvatati, Netflix koji je distributer filma bi trebao uz izbor titlova ponuditi i mogućnost fusnota s obzirom da će Hrvat osim
ako nije ljubitelj lika i djela Andronika Lukšića, teško pohvatati sve te krimene.
Iako nije bez mana pohvalno je koliko je redatelj uspio kroz žanrovski film secirati sva zlodjela u svojoj zemlji te sam konstantno gledajući “El Conde” imao istu misao- kako bi Hrvatskoj sjajno došao jedan Pablo Larrain. Zamislite dijete Miomira Žužula i Martine Dalić kako nemilosrdno udara po svemu što ne valja u Lijepoj Našoj. Nije da inače imam tendenciju zamišljati naš remake nekog stranog filma, ne sanjam o preradi “Die Harda” u kojoj bi valjda Goran Navojec visio sa Ciboninog tornja, ali “El Conde” bi sjajno i kod nas funkcionirao. Ante Pavelić kao vampir u kojekakvoj hercegovačkoj pustopoljini zvuči kao film koji bi našu publiku možda i odvukao u kina za razliku od komornih drama u kojima dvoje izraubanih ljudi u trošnoj kuhinjici sa onim uvijek jednim te istim nakaradnim bijelim stolnjakom raspravljaju o sudbini kletoj.
Premda je put do kraja filma ponekad kvrgav i trnovit Larraín u završnici perfektno eksploatira svoj vrlo maštovit koncept servirajući izrazito ciničnu, brutalnu i uznemirujuću poruku kako plodove koje je istinsko zlo ostavilo možete iščupati ali ne i iskorijeniti. Ah Čile. Toliko si daleko a opet toliko blizu.
Ocjena: 7/10
(Netflix, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
