Novi dokumentarni film redatelja Ivana Ramljaka je priča o danima kad su izbjeglički brodovi prevozili ljude u suprotnom smjeru na istom moru. To je najnježnija, najljepša, najtoplija, najljudskija i najjača šamarčina povijesnim revizionistima koju ćete ikad vidjeti.
Nekoć davno, prije tričetvrt vijeka, pa i više, na “ovim prostorima” bjesnio je rat i ljudski su se životi pokušavali spasiti bježanjem u tada mirnije krajeve. Tamošnji domaćini su bili socijalno osjetljivi, pa nisu oklijevali s otvaranjem granica. Danas je važno prisjetiti se gostoljubivosti ljudi s “tih prostora”, kad iz susjednih država ljudi bježe pred ratom na “ove prostore”.
Jedna od rjeđe ispričanih priča iz Drugog svjetskog rata je ona o izbjegličkim logorima u El Shattu u Egiptu. Osobno, znao sam da je taj logorski sustav postojao (uostalom, pokojni prastric mi je bio tamo), no o genezi i kontekstu događaja sam znao jako malo. Iz ove perspektive možda je jasno zašto: to nije priča o herojstvima kao što je ona o Neretvi ili Sutjesci, nije dramatična kao Operacija “Konjićev skok”, nije ni tragična kao priča o ustaškim zvjerstvima, no bitna je jer je upamćena u sjećanjima ljudi kojima je zbjeg u Egipat vjerojatno spasio život, i uz to, mnogima je onakva organizacija ljudske djelatnosti i života općenito dala mogućnost da se iz siromašnijih mjesta sretnu s terminom “uređeno društvo” i o tome je redatelj i scenarist Ivan Ramljak snimio film.
Nije nepoznata priča da se u El Shattu pazilo na kulturna događanja, na vjerske priredbe (unatoč “petokraci”), da se pokušavalo ljude obrazovati, opismeniti, da su ljudi radili i da je uglavnom postignut solidan uspjeh na svim tim poljima. Priča o izbjeglištvu u El Shattu je i kršćanska priča jer govori o brizi za svog bližnjeg, kako od strane rukovoditelja, tako i od strane domaćina.
Na psihološkoj razini priča o El Shattu je bitna jer pokazuje ljude suočene s ratnim i bolesničkim traumama, koji nisu klonuli duhom, nego su, uz socijalnu podršku koja je bila i ostala ključna, nastavili biti psihički aktivni, u okvirima svojih mogućnosti, što je u konačnici doprinijelo potpunijem oporavku. Nećemo biti zločesti, pa nećemo spomenuti jedan drugi rat, pretvorbu, privatizaciju, te rješavanje socijalnih pitanja na način da su ljudi suočeni traumom (u dobrom dijelu) bili umirovljeni, iako su imali možda i desetljeća radnog i produktivnog života ispred sebe.
Na povijesnoj razini Ramljakov film “El Shatt – nacrt za utopiju” je bitan jer u vrijeme alternativnih činjenica jedan čitav politički svjetonazor trubi da su partizani bili šumski razbojnici. U filmu se jasno (i diskretno) vidi da su savezničke snage itekako surađivale “al pari” s Titovim partizanima (vrhovne komande su im bile vrlo blizu) i svima je bilo bitno da lokalno stanovništvo, u ovom slučaju u Dalmaciji, ne bude meta nacističkog nasilja.
Film “El Shatt – nacrt za utopiju” počinje kratkim objašnjenjem povijesnog konteksta: početkom 1944. (fašistička Italija je kapitulirala 8.9.1943.) u strahu od osvete vojske nacističke Njemačke i kvislinga (ustaša i četnika), stanovništvo koje nije bilo spremno za borbu (stariji, nemoćni, majke s djecom…) organizirano se (uz pomoć partizana i Saveznika), brodovima prevozi prvo u oslobođeni Bari u Italiji, a potom na poluotok Sinaj, uglavnom na pustinjsko tlo u El Shatt, gdje se organizira život u nekoliko logora.
Stanovništvo se opismenjuje, obrazuje, informira, formiraju se škole često s improviziranim materijalom, umjetničke sekcije, zdravstvene sekcije, postoji i vjerski život, vijesti se preuzimaju s Radio Londona zavidnom brzinom, i sve to se saznaje iz priča svjedoka koji su danas stari preko 80 godina. Video-dokumentacije je malo, no scenarist i redatelj Ivan Ramljak je upotrijebio slijedove fotografija (slično kako je bilo u njegovom, također vrlo cijenjenom filmu “O jednoj mladosti”).
Sami akteri događaja su pričali priču i to činili mudro, kritički i mirno spominjući svoja razmišljanja, osjećaje, pa čak i zablude, a Ramljak nevidljivom rukom usmjerava film od početka do kraja. Cijelo je vrijeme prisutan osjećaj da je gledatelj usred razgovora između samih žitelja gdje jedan drugog nadopunjuju, a emocije teku. Priča o El Shattu je važna priča o zahvalnosti, koja se provlači čak i kad je neizrečena, ali se osjeti u glasovima pripovjedača. Film je posvećen Karlu Pansiniju, Ramljakovom djedu, koji je bio jedan od tri liječnika u El Shattu. S izuzetkom Savke Dabčević Kučar (čiji citat otvara film) i Josipa Hatzea (koji se spominje kao jedan od voditelja muzičke sekcije), nema spomena o poznatim osobama u El Shattu (a bilo ih je), što je i opravdano, jer priču (odnosno život) pričaju “mali ljudi”.
“El Shatt – nacrt za utopiju” je dirljivo poetičan, mudro složen, vrlo jasan, duboko human. Istovremeno je i “novinarski”: educira, informira i na uzvišenom nivou zabavlja, kod gledatelja stvara osjećaje da i u najgorim situacijama može biti bolji čovjek nego što jest. Isto tako, on ispravlja godine prešućivanja i prepuštanja zaboravu jednu važnu priču o ljudskom zajedništvu, koje nije zajedništvo na politikantskoj, nego na općeljudskoj razini. Uz “Dnevnik Diane Budisavljević”, “El Shatt – nacrt za utopiju” je film za kojeg se nadam da će ga gledati školarci s “ovih prostora”.
Ocjena: 10/10
(Kompot / Horopter Filmska Produkcija, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
