‘O jednoj mladosti’ – labuđi pjev zagrebačke generacije devedesetih

Ivan Ramljak je i prije bio nagrađivani dokumentarist, no film ‘O jednoj mladosti’ odskače od svih njegovih dosadašnjih gabarita.

‘O jednoj mladosti’

Poput Ivana Ramljaka i ja sam upoznao Marka Čaklovića dok je radio u CD shopu Avalon kojeg je u devedesetima otvorio Denis Leskovar, tadašnji recenzent u Večernjem listu i jedan od novinara i urednika Radija 101. Bitno je to iz razloga što je taj CD shop bio nešto poput glazbenog dućana iz filma „High Fidelity“, Stephena Frearsa – mjesto gdje se hengalo satima u lamentiranju o glazbi i preslušavanju albuma što je na koncu obično završavalo i kupnjom. I dakako, nije Marko bio jedini zaposlenik kojeg sam poznavao iz Avalona. Poznavao sam ih i sve, računajući tu i Denisa koji je na taj način držao tu oazu dobre glazbe na početku Radićeve ulice u malom suterenskom dvorišnom prostoru.

Ramljak svoj dokumentarni film „O jednoj mladosti“ započinje upravo tom crticom upoznavanja s Markom na tom mjestu, što je dakako i autoru ovog teksta proizvelo onaj osjećaj koji dobije Krležin Filip Latinovicz kad se primi kvake na samom početku romana. Devedesete su se otvorile u sjećanju, a Ramljak je potom kroz priču o svom tragično izgubljenom prijatelju prošao kroz bitna poglavlja zagrebačke underground kulture tog vremena i uistinu fascinantno ispričao priču o mladalačkom životu tih godina koristeći se samo Čaklovićevim VHS snimkama i većim dijelom fotografijama (iza njega je ostala arhiva od 15 tisuća fotografija) koje je Marko snimio za života.

Možda se, ovako, na početku ne doima da je s tako ograničenim materijalom moguće snimiti nešto fascinantno, no Ramljaku je to itekako pošlo za rukom. Naime, priča je sveobuhvatna. Širi se lepezasto u nekoliko smjerova kroz svjedočanstva ljudi bliskih Marku. U jednom smjeru se odmotava klupko njegovog privatnog života i obiteljska pozadina, u drugom Ramljak iscrtava kronologiju razvoja nove urbane strukture alternative u vremenu rata i poraća, u trećem to je priča o, širim krugovima nepoznatom, talentu kojeg sredina i okolnosti zatiru i prije nego li je mogao dobiti priliku, i u četvrtom to je upravo priča o mladosti koja je u skučenim uvjetima svog vremena htjela raširi svoja krila što je više mogla. Posebni pečat predstavlja osobni biografski Ramljakov moment, ujedno i najvažniji segment, jer bilo riječ o dokumentaristici ili igranom film, nema jače priče od one koju je autor proživio i koja ga je na koncu i dovela do toga da je ispriča.

Osjećaj je da je za redatelja Markova sudbina nešto što ga godinama proganja, breme koje je s protokom vremena bilo sve teže umjesto da ga sve manje opsjeda. Na neki način film je Ramljakova osobna terapija, kao da i on sam traži svoju ulogu redatelja cijelo vrijeme i da je konstantno na rubu provalije u koju se ta konstrukcija koju je zamislio može sunovratiti. Išao je iskreno i koncizno bez zadrške, kao i odabrani sugovornici kojih nema puno, ali su važni. Pri tom nije zaglibio u patetiku, jer se osjeti da je ‘manijakalno’ tražio odgovore u portretiranju osebujnosti prijatelja koji je tragično okončao. Zorno je dočarao i to desetljeće u kojem se droga obilato počela valjati gradskim ulicama. I to osjeti svatko tko je aktivno živio na sceni i oko nje tih godina, jer nažalost svi mi imamo u sjećanju nečiju nesretnu heoinsku sudbinu, iako sudbina Marka Čaklovića u sebi nosi prizvuk nesreće koja je snašla jednog Kurta Cobaina, također nesretnog rock heroja tog vremena. Simbolika je neizbježna, jer za razliku od Amerike, hrvatski Cobain u domaćim uvjetima nije mogao ni dobiti šansu izvan kružoka prijatelja i poznanika.

Mogao bi netko pomisliti da ovdje pretjerujem, no kalibar Čaklovićevog talenta prisutan je u filmu od prve do posljednje sekunde. Da nema njegovih crno-bijelih fotografija kojima je snimao situacije, voljene osobe i prijatelje, „O jednoj mladosti“ bi bila bi samo audio knjiga, no ovako to je film predivne vizualne ljepote. Nema ni trunke dileme da je Čaklović dokumentirao svoj život na umjetnički način i u formi koja je prvenstvenom morala zadovoljiti njegove osobne estetske standarde. Stoga je nevjerojatno koliko se životno osjetni njegova prisutnost u filmu, kao da je Ramljaku ‘bacio rukavicu u lice’ davnih dana marljivo snimajući i bilježeći svoj svijet i ostavljajući građu prijatelju koji je možda jednom slučajno u razgovoru natuknuo da bi jednog dana bio redatelj, a ovaj to shvatio smrtno ozbiljno. Tako kad Ramljak progovori u filmu o tome koliko je Marko imao talentirano oko za detalje i u tom trenutku tu rečenicu ilustrira s fotografijom napuštenog nogometnog gola s velikom blatnom lokvom snimljeog na nekom od mnogobrojnih jadranskih otoka, prođe misao koliko se redatelj mučio da u arhivi od 15 tisuća radova stavi prst na jednu jedinu fotografiju kojom će moći potkrijepiti svoju konstataciju kad u filmu dođe vrijeme za nju. I tu je vraški pogodio.

Ramljak je na sličan način, dakle samo jedim motivom, izbjegao i nepotrebno palamuđenje o društveno- političkoj nakaznosti devedesetih u kojima je mladost bila prepuštena sebi, dok su ‘mudrost’ i ‘starost’ orgijali u značaju ‘povijesnog trenutka’. To je samo sadržano u informaciji o pokretanju Radio Studenta što je u intelektualnim i estetskim dosezima, gledano danas s odmakom, bilo na razini „Lijepom našom“, ali u verziji za siromašne i umno osakaćene. Film „O jednoj mladosti“ je ujedno i crtica o jednoj maloj pobjedi mladosti u to doba, a to je taj ‘tihi prevrat’ na prvoj studentskoj radio postaji koju je preko noći od tada predviđenog „Krugovala Fakulteta političkih znanosti“ kojeg su otvarali tamburaši, grupica studenata preorijenirala na alternativnu rock radio stanicu po uzoru na ljubljanski Radio Študent. Ta strategija donijela je prepoznatljivost i ugled koji radio ima i dan danas kao medijsko mjesto slobode koje velikim dijelom uređuju studenti.

Ako se malo unatrag pogleda Ramljakov redateljski rad nakon odgledanog filma „O jednoj mladosti“, neosporno je da je hommage Marku Čakloviću odao i godinu dana ranije video spotom „California Dreaming Revisited“ grupe (The) Lesser Men, koji je u osnovi bilježenje VHS kamerom noćne vožnje u krug oko zgrade HDLU na Trgu žrtava fašizma, omiljene Čaklovićeve i Ramljakove zabave iz mladosti. Čak i taj dio nosi u sebi veliku simboliku života u skučenim okvirima provincijalne nam metropole. Uvijek je pojam europske metropole prometni ring centra koji u noćnim vožnjama daje onaj osjećaj neumornog 24-satnog pulsa velegrada. U zagrebačkim uvjetima karikaturalnost situacije za sličan ugođaj slučajno, ili namjerno odavno je ‘provalila’ mlada intelektualna škvadrica vozeći se oko jedne okrugle zgrade u centru. No da ne bi bilo zabune, nema u filmu onog što bi nazvali ‘pretjeranim artizmom’, nečeg što bi podcjenjivalo dio publike i činilo film toj grupaciji odbojnim. Upravo suprotno, želja da se filmom „O jednoj mladosti“ približi jedna sudbina, učini je bliskom i razumljivom definitivno je bila imperativ.

Ivan Ramljak je i prije bio nagrađivani dokumentarist, no film „O jednoj mladosti“ odskače od svih njegovih dosadašnjih gabarita. Taj film koji je de facto i film o njemu samom i njegovom psihičkom stanju jest nešto što se može snimiti samo jednom u životu. I važno je istaknuti da kod takvih djela nema srednjih ocjena. To je ili potpuna propast ili definitivna afirmacija. Konkretno, dobili smo jednog velikog redatelja. Bolji film o labuđem pjevu zagrebačke generacije devedesetih kraj „O jednoj mladosti“ nećete pronaći. Na koncu i ove retke je napisao netko tko je ‘bio tamo’.

Ocjena: 10/10

(Akademija dramske umjetnosti Zagreb / HAVC, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X