Osamnaest novih pjesama za osamnaest godina karijere. Dupli album za ulazak u Dom sportova. Sedmi album Elementala objavljen je danas. Evo recenzije.
Ima tu i politike i društva. Ima ljubavi. Ima krize identiteta, traženja sreće, samoće. Ima i Zagreba. Ima ponosa i inata. Ima svega što je kod Elementala uvijek i bilo, svega onoga na čemu su Remi i Shot brusili svoje rime još od vremena kada su smatrani samo još jednim simpatičnim izdankom nabujale zagrebačke hip-hop scene s kraja devedesetih. „Tijelo“ je Elemental kakvog poznajemo, kakvog priželjkujemo. „Tijelo“ je album, dijelom i iz vječne želje benda da rade onako kako im se prohtije, koji prkosi zakonima tržišta – dvostruki. U vremenu beskrajne diskografske krize, duplu ploču objavit će samo oni koji u materijal vjeruju i koji imaju snage u to uvjeriti i izdavača. Osamnaest godina rada na ramenima Elementalu je očito dovoljan alibi za provođenje vlastite volje.
Osamnaest godina. U međuvremenu je Edo Maajka bagerom pregazio urbane stazice koje su utabali pioniri hip-hopa, scena je ušutjela i slavila novog kralja, El Bahattee je dignuo ruke od svega, Tramovci su se posvađali, Bolesna braća počela snimati reklame, pojavili su se i hip-hop pozeri, a Elemental je postao bend. Bend s izrazito snažnim protokom dominantne ženske energije, koju su mediji jedva dočekali, ali koji je imao i „Male stvari“, treći album što je svaku medijsku eksploataciju lika i djela Mirele Priselac Remi učinio glazbeno opravdanom.
Elemental je s „Tijelom“ ostao svoj. Njihova vizija onoga što su nazvali organskim hip-hopom, a koja se temelji na muško-ženskom vokalnom srazu, daje im dovoljno manevarskog prostora da se još uvijek nisu počinjali saplitati o vlastita autorska rješenja. Ideja se nije istrošila, bez obzira koliko su puta likovi Shota i Remi u pjesmama prekinuli, posvađali se, pomirili ili zajednički podrivali sustav. Ljubav je konstanta, Zagreb je, iako rijetko naglas izgovoren, kulisa, a građanski neposluh i traženje sreće izvan okvira nametnutih društveno-političkim zatvorom, zadani cilj. U svemu tome je „Tijelo“ izrazito artikulirano.
Album „Tijelo“ najavljen je kao koncept u svakom smislu. No, dok bi se ta tvrdnja u pogledu tekstova mogla i relativizirati, u glazbenom je smislu materijal ujednačen, i samo na prvo, površno slušanje – staložen(iji). Sa slušalicama na ušima iskrsavaju instrumentalni detalji i promišljeni aranžmani, a svako se toliko otkrije zarazan i moćan groove, poput onoga u najavnom singlu „Goli i bosi“, natmurenoj „Oni dolaze“, u idelističkoj „S trideset“ ili u pritajenom favoritu „Sve je moje tuđe“ i angažiranoj „Ne prihvaćam tvoj ne“, koja napada prvo bubnjem i basom, a potom klavirom i gitarom.
Iako sami sebe nikad nisu smatrali isključivo buntovničkim bendom, Elemental nikad nije ni pokušao skriti tu karakternu crtu svog autorskog dvojca. Ako za ideale ginu budale, onda možda valja i poginuti, no Remi i Shot doktorirali su na eleganciji u provlačenju takvih teza, koje diskretno iz drugog plana ulaze u uho. Gotovo pitomo, s dozom drčnosti u glasu, lirski razrađeno proturaju nam svoj odavno razvijeni recept „odjebi sve i živi kako želiš“. „Šutnja je zlato“, „Hej Slaveni“, „Nek te noge nose“, „Meni je sve jasno“ upravo su takve.
Tzv. mali čovjek, sa svim svojim dilemama, samoćama i strahovima, uvijek je glavni glumac u Elementalovom filmu. Uspješno i elokventno „glumi“ u „Opet je kiša“, „Breza“, „Tijelo pamti“, „Usne“ i „Na ramenima“. Poprilično je to uvjerljivo prodavanje priče „mi smo jedni od vas“, začinjeno tu i tamo s feel good atmosferom, kakva se zrcali u „Sanjam“ i „Ništa“. Malom čovjeku uvijek ostaje nada u pobjedu, optimizam je, iako često odsviran u molu, jako oružje Elementala.
Obimno je, ima toga. No, brzo prođe, ne ugnjavi. Zabavi i zamisli. Raspleše i napuni. Dupla doza Elementala kakvog smo priželjkivali. Punoljetna zrelost i očvrsnuti idealizam. Devetka.
Ocjena: 9/10
(UO Elemental 383 Records, 2016.)