Razgovor s bosanskohercegovačkim autorom u povodu objavljivanja kriminalističkog romana ‘Vršenje dužnosti’.
Radnja ‘Vršenja dužnosti’ odvija se u neimenovanom gradu i neodređenoj državi. Odnosno, mogla bi se odvijati u svim gradovima i državama regije. Za vrstu distopije kakvu opisujete ne nudite ni razloge, niti rješenja. Jesmo li zaglavili u takvom sistemu?
Kada radnju smjestiš u određeno mjesto, onda moraš poštovati činjenice. Zato ja, ako ikako mogu, izmislim mjesto radnje i onda ga prilagođavam sebi i priči. Dobro, nije bilo izbora sa drugom knjigom, piramide nisu izmišljene u Ljubljani, već u Visokom, ali i tu grad, filmskim jezikom kazano, jako malo igra, čime sam se riješio potrebe da budem precizan u opisima i nazivima ulica. Treće poluvrijeme se zbiva u imaginarnom Podgradu – koji nema veze sa Podgradom u Sloveniji – a čitatelji i čitateljice su u Podgradu prepoznali, za sada: Vareš, Sarajevo, Šibenik, Glamoč, Užice, Tuzlu… Kao što su sve nesretne obitelji nesretne na isti način, tako su i sva bolesna društva, i to u boljem slučaju, bolesna na sličan način, ako već nećemo biti pesimisti pa kazati kako se ustvari radi o epidemiji jedne bolesti.
A udaramo li zbilja svi u regiji glavom u isti zid? Vi ste iz Sarajeva preselili u Šibenik. Je li ti to bilo kao da ste preselili na drugu stranu ulice ili je ipak bilo kakvog ‘kulturološkog šoka’?
Ma kakva druga strana ulice? Kao dam sam se preselio u drugi, samo manji stan na istom katu! Razlika između velikih i malih gradova je najprije u tome što se u velikim sve devijacije manje vide, dok je u malim ama baš sve tako očito, neizbježno… Sve što postoji u Šibeniku – od međuljudskih odnosa, preko spleta interesa, do uvjerenja kako je mjesto izdavanja rodnog lista ujedno i potvrda kvalitete – postoji i u Sarajevu ili gdje već. Sarajevo, međutim, ima više prostora i više ljudi, pa se po prirodi stvari lakše zagledati u lažnu sliku svijeta i uvjeriti samog sebe da je ustvari ona prava. Da se vratim na metaforu sa stanom: u stanu od stotinu kvadrata se privid reda stvori tako što, prije nego gosti dođu, sve što nije na mjestu odneseš u dječju sobu. U stanu od četrdeset i pet ili moraš sve složiti ili se pomiriti sa neredom. E sada, ako nije problem, da definiramo regiju: ja ne mislim da je to samo bivšejugoslavenski prostor, već da je puno širi i uključuje i nešto udaljenije tranzicijske države, zatim Grčku… Zapravo, naša je „regija“ sav onaj prostor u kojem maloprije pomenuti privid nije usavršen. Drugačije rečeno, u Njemačkoj ili Švedskoj je nemoguće da mrtvi primaju penzije, glasaju na izborima, da se borba protiv korupcije vodi ne zato što je prevelika korupcija štetna – kažem prevelika, jer nitko nikada i nigdje nije iskorijenio korupciju, ali joj jeste dao ljepše ime: lobiranje – već da se može nesmetano odvijati, da se mjere štednje provode tako što se otpuste čistačice, a zadrže savjetnici u procesu koji ne da ne daje nikakve, već očajne rezultate… E u Grčkoj, Rumunjskoj ili Hrvatskoj je sve navedeno ne samo moguće, već se i dogodilo. Kod nas mrtvi uredno izlaze na izbore, Grci su dijelili mirovine za deset, halo! deset tisuća pokojnika, dok je u Rumunjskoj ministrica financija, sve do ulaska u EU, bila žena koja se zbilja borila protiv korupcije, ali je odmah po prijemu Rumunjske i smijenjena i ubijena.
U ‘Vršenju dužnosti, da se vratimo na knjigu, ne postoje nekakva ideološka opterećenja, uglavnom se sve svodi na profit, moć i političke igre. Poručujete, ustvari, da je ideologija iluzija, kojom se zabavljaju samo birači, ne i birani?
Iluzija je ideološka podjela društva koje je, suštinski, deideologizirano. Ako smo, kao što je rekao Tony Blair, svi tačeristi, a razlikujemo se tek u odnosu prema socijalnim problemima i metodama rješenja, onda je razlika među nama eventualno kulturološka. Ideološka je, naime, suspendirana ili joj je nađena zamjena. U Hrvatskoj se tako ideološka podjela društva odvija u prošlom svršenom vremenu, služeći zamagljivanju sadašnjosti u kojoj vlada interesna uravnilovka. Nije, dakle, odnos prema fašizmu ideološko, već civilizacijsko pitanje: ne može se, ali nikako, biti demokrat i misliti kako su ustaše ustvari isto što i partizani, samo sa slovnom greškom. Jednako tako, ne možeš biti antikapitalist i rasist u isto vrijeme. Da prevedem: Goebels je vrlo utemeljeno, kritički pisao o problemima kapitalizma, ali je kao rješenje ponudio istrebljene Židova.
Znači, opet se vraćamo na sistem u kojem smo zaglavili…
Mi, i ne samo mi, živimo u deidologiziranom svijetu u kojem se može propitati pojedinac ili pojava, ali sustav nikako, a ja mislim da problem nije u pojedincu ili pojavi, već u sustavu koji funkcionira kao socijalizam za birane da očuvaju kapitalizam za birače. Kada u Hrvatskoj knjižničar, medicinska sestra ili informatičar ne mogu naći posao, oni su statistički podatak. Kada je bivši dužnosnik, saborski zastupnik, netko takav, nezaposlen, onda je to vijest. Naročito ako je pri tome i član HDZ-a… Može i drugačije: kada je veleposjednik, koji se pod HDZ-om obogatio jer je bio privilegiran, u problemima – njih rješava majčica država, makar u tom trenutku vlast imao SDP. No, nije to do SDP-a, već do socijaldemokracije kao takve, koja postoji samo zato da kapital ima demokratsko pokriće. Kako to funkcionira u praksi, junak „Vršenja dužnosti“ prvo osjeti, pa zatim i pristane na pravila, ma koliko to zapravo i iskreno ne želi… On je kao neki od Milanovićevih kadrova: zna da sustav ne valja, ali ne zna što bi s tom spoznajom.
Ipak, direktor ste FALIŠ-a, ideološki jasno naznačenog kao ljevičarskog festivala. Kako objašnjavate da je FALIŠ izazvao veliki interes u Šibeniku, gradu u kojem je većina stanovnika odlučila dati glas za predsjednicu s lentom?
Pa dobro, nisu ovo Tučepi, ima nas u Šibeniku više od 500, a to je ujedno i najveći broj posjetitelja jednog od programa FALIŠ-a. Iskreno, ja ne vjerujem da je netko tko ide na FALIŠ glasao za Kolindu Grabar Kitarović, ali je lako moguće da nije ni za Josipovića. Iskreno se nadam da nije ni za onog Sinčića koji je tek simptom. U Šibeniku se inače glasa iracionalno. Dražen Lalić kaže da je tako i u Sisku. Nije se ovdje deindustrijalizacija desila grubom administrativnom greškom, već planskom dekonstrukcijom svega što je imalo veze sa socijalizmom. Neka se ljuti tko god hoće, ali nikada u Šibeniku, činjenice kažu, nije bilo bolje nego u periodu između Drugog svjetskog i Domovinskog rata, kada je planska industrijalizacija standard održavala na visokom, izuzetno visokom nivou, a sustav onemogućavao klasne razlike.
Intervju objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
