Takvu predanost boogieju nismo valjda čuli sve od dana slave starog majstora Johna Leeja Hookera i možda njegovih bijelih štićenika okupljenih u skupinu poznatu kao Canned Heat.
U svom tekstu kojim je najavljivao sinoćnji koncert američke rock mašine Endless Boogie u Vintage Industrial Baru, Sale Dragaš ispričao je priču o Jupiju, strastvenom ljubitelju glazbe i jednom iz one šačice tipova za koje imate osjećaj da ih viđate na ama baš svakom koncertu u gradu, a koji je lani prodao svoju ulaznicu za koncert Brucea Springsteena u Beču kako bi upravo na taj isti datum, 18. srpnja, mogao ostati u Zagrebu i gledati baš ovu četvorku iz Brooklyna koju predvodi dugokosi gitarist Paul Major.
Na neki način isti je taj Jupi i kumovao ponovnom dolasku Endless Boogieja u isti klub na isti datum godinu dana kasnije, a služio je i kao neslužbeni PR hajper, pa me tako na svakom koncertu na kojemu bismo se sreli unazad par mjeseci, a takvih je bilo mnogo, pitao dolazim li u Vintage osamnaestog. Znajući da ću valjda zauvijek slušati jezikovu juhu ako se ne pojavim, ali isto tako i iz prilične znatiželje, budući da sam ja svoju ulaznicu za Bossa iskoristio te shodno tome propustio “Bugije” lani, morao sam potegnuti do Savske da svjedočim tom čudu.
Kad govorimo o Endless Boogie, bitno je reći samo jednu stvar, a to je da je teško zamisliti bend s imenom koje tako kirurški precizno opisuje njihov vlastiti zvuk. Krstili su se prema istoimenoj pjesmi slavnog blues hipnotizera Johna Leeja Hookera, a takvu predanost boogieju nismo valjda čuli sve od ranih dana slave tog starog majstora i možda njegovih bijelih štićenika okupljenih u skupinu poznatu kao Canned Heat.
Major stoji na sredini pozornice poput kakvog poglavice u transu dok mu prsti lete po vratu gitare ispaljujući naoko beskonačna sola, tu i tamo otpjeva (ili zareži) nešto što nitko ne uspije razabrati, dok bend mantrički lupa isti ritam temeljen na istom akordu i po dvadesetak minuta (i više) u komadu, a publika biva sve više uvučena u njihov sonični vrtlog i drma glavama kao da se vozi po beskonačnoj kaldrmi ili pak po nekoj neravnoj prašnjavoj cesti s američkog juga.
Gazdini pobočnici, Jesper Eklow na ritam gitari i Marc Razo na basu, za to vrijeme grčevito drže vratove svojih instrumenata u istoj poziciji i ne mijenjaju taj akord tijekom cijele pjesme. A zatim počne sljedeća i možeš se kladiti da se ruka vraća na istu poziciju u kojoj je stajala i u prethodnoj. Harry Druzd također konstantno lupa taj isti ritam na bubnju i svako toliko ga ukrasi kakvim novim prijelazom. I to traje beskrajno.
Kad vam to netko na ovaj način opiše, a ja doista ne znam kako bih to drugačije uradio, vjerujem da dobivate sliku o nekom užasno monotonom koncertu, ali Endless Boogie je sve drugo, samo ne to. Krajnje je zabavno gledati Paulove majstorije kad se uplete u neki solo za koji imate osjećaj da nikad neće završiti. A i cijela mantričnost njihovog izričaja je nekako zarazna i drži vas od prvog takta pa sve tamo do bisa u nekom čudu da glazba može počivati na tako jednostavnim postulatima i biti istovremeno uvijek nova i zanimljiva.
Unatoč toplinskom valu i datumu koji jamči velik odljev Zagrepčana ka obali, Vintage je bio ugodno pun, uz naravno sve one tipove za koje imate osjećaj da ih viđate na ama baš svakom koncertu u gradu a ako biste se smjestili ispod jednog od onih stropnih ventilatora, ni vrućina nije bila neizdrživa koliko oni neslavni redovi za šankom koji se u Vintageu javljaju na rijetkim koncertima u ljetnim mjesecima. No i oni su se rasplinuli kako je publika postajala sve više zapletena u mrežu boogieja koju je bend bacio prema njima.
“It’s hot, yeah,” rekao je frontmen s pozornice. “But we’re hotter, right?” I da, bili su vrući, kao sigurno i žice na njihovim gitarama od konstantne paljbe koju su trpjele. Možda ih ne bih nužno mijenjao za Springsteena poput Jupija, ali mi je ujedno i potpuno jasno to da ovaj bend može ostaviti tako snažan dojam na nekoga. Stoga ne bismo imali ništa protiv da odmah ugovorimo i novi susret s njima, recimo za točno 365 dana od jučer. A dotad, kako bi rekao pokojni Bob “The Bear” Hite, korpulentni pjevač ranije spomenutog Canned Heata: “Don’t forget to boogie!”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
