‘You’ve just seen…the heart-stopping, pants-dropping, house-rocking, earth-quaking, booty-shaking, Viagra-taking, love-making – Le-gen-dary E – Street – Band!’
Rijeke ljudi koje su se jednim za drugim pretrpanim U-Bahnom spuštale prema Prateru upućivale su na to da se na bečkom Ernst Happel Stadion stadionu sprema praznik posebnih razmjera, a brojne majice putnika ukrašene likom ili prepoznatljivom siluetom Brucea Springsteena dale bi i nekom zalutalom Marsovcu ideju što je točno u pitanju. Oko samog stadiona zaživjelo je pravo malo festivalsko selo sa štandovima s hranom, montažnim sanitarijama i šatorom u kojem ste neku od opisanih majica mogli kupiti za pedeset eura. Sat vremena prije rano zakazanog termina u 19 h gužva na ulazu bila je pozamašna, potoci fanova i znatiželjnika slijevali su se na stadion u iščekivanju jednog od posljednjih starih bogova rock and rolla koji sa svojim E Street Bandom praši već pola stoljeća nezaustavljivom energijom što vječno prkosi zubu vremena.
Pivo u posebno dizajniranoj plastičnoj čaši osmišljenoj kao uspomena na aktualnu Bossovu turenju stajalo je 10 EUR, svako naredno uz zamjenu čaše sedam. Vrućina je bila velika, a pokušaj njezinog umanjivanja alkoholom pokazat će se skupim sportom za velik broj naših zemljaka koji se u utorak slio prema austrijskoj prijestolnici. Kazaljke su radile ono što i inače rade, a napetost sa svakim otkucajem rasla je među 50 tisuća duša okupljenih na stadionu, pa su pljeskom i dozivanjem pokušali ubrzati ono neodgodivo. Čovjek bi rekao da će na pozornicu izaći neka od najtraženijih pop zvijezda današnjice, a ne tamo neki 73-godišnji gospodin sa svojim pratećim sastavom. Osim što je upravo taj vremešni gospodin ne samo jedna od najtraženijih pop zvijezda današnjice, već taj status svojim veličanstvenim trosatnim glazbenim vatrometima opravdava već pola stoljeća.
Sedam sati i pet minuta i evo ih, izlaze. Tu su stare snage od kojih su mnogi uz Bossov bok još tamo od ranih sedamdesetih. Tu je prvoborac basist Garry Tallent, veteran i jedan od najboljih bubnjara u rocku “Mighty” Max Weinberg, pijanist Roy Bittan koji preuzima i harmonikaške dionice od neprežaljenog Dannyja Federicija, nešto kasnije pridošli gitarist Nils Lofgren koji je osim s Bruceom poznat i po sviranju s još jednim titanom rocka, budući da je nakon dugo vremena ponovno i član Crazy Horsea, najdugovječnijeg sastava Neila Younga. Izlazi i Steven Van Zandt, unatoč ljetnoj žegi odjeven poput hibrida između mušketira i gusara. Nažalost neki i nedostaju, a nitko više nego “Big Man”, najveći Bruceov prijatelj, saksofonist Clarence Clemons. Njegovu karizmu i pluća nemoguće je nadomjestiti, ali ako se itko na svijetu to može usuditi, onda je to njegov nećak Jake koji također izlazi na pozornicu sad već kao punopravni pripadnik E Street Banda.
Kad netko pedeset godina konstantno svira trosatne koncerte i s više od sedamdeset godina skače po bini kao kakav srednjoškolac znojeći se na ljetnoj sparini pred pedeset tisuća ljudi koji zdušno s tobom pjevaju refrene, a da ni ne zastane uzeti daha, sasvim je sigurno da je u pitanju čovjek koji se ne predaje. Upravo tako je kao uvodna pjesma i sinoć poslužila ona koju se sad već može nazvati i manifestom, ne samo turneje već i karijere. “No Surrender” je grmjela kroz razglas, a osim onih rijetkih sretnika koji su imali sreće pribaviti skupe ulaznice na polju ispred pozornice, većina publike bila je primorana promatrati zbivanja na stageu putem tri golema videozida koji su savršeno prenosili nesputani show u kojem naredna tri sata neće biti povlačenja i neće biti predaje.
Aktualni Bossov album je zbirka obrada raznih R&B i soul klasika “Only the Strong Survive”, ali i Bruceu je jasno da publika na koncerte dolazi zbog njegovih pjesama, pa je ova turneja više iskorištena kao promocija njegovog prethodnog studijskog izdanja “Letter to You” (nepopraćenog turnejom iz pandemijskih razloga) s kojeg smo čuli nešto više pjesama, počevši od “Ghosts” odmah na početku, posvete svim glazbenicima i prijateljima koji su prijevremeno otišli, a to je tematika koja će se provlačiti i kroz cijeli koncert. Naime, o istome govori i “Last Man Standing” s te ploče, a koju će Springsteen izvesti akustično na polovici koncerta u pratnji trubača Barryja Danieliana. U sličnom aranžmanu kao posljednja pjesma koncerta izvedena je i “I’ll See You in My Dreams”, a naravno, našlo se mjesta i za naslovni singl s te ploče. Nasuprot tome, s aktualnog albuma čuli smo samo obradu Commodoresa, “Nightshift”, a kako je u pitanju bila jedna od najnadahnutijih izvedbi na cijelom koncertu, valja priznati da je ipak šteta što barem cijeli jedan blok nije posvećen materijalu s “Only the Strong Survive”.
Ipak, najveći dio setliste došao je sa svevremenskih klasika “Born in the USA” i “Born to Run”, a posebno je bilo lijepo doživjeti i omiljenu baladu “The River” s istoimene ploče koja se u posljednje vrijeme ne nalazi na repertoaru dovoljno često. Ovdje poput najgoreg namćora moram priznati da mi je doživljaj jedne od najdražih Bruceovih pjesama pokvario romantični čin posjetitelja koji je stajao u mojoj neposrednoj blizini. Pretpostavljate, kleknuo je na jedno koljeno i pružio svojoj djevojci prsten i onda je njihovo poveće društvo krenulo u ciku i vrisku, čestitanje i fotografiranje, a ja bih momku najradije opalio šamarčinu jer je izabrao pjesmu koja govori o paru koji se vjenča zato što je djevojka trudna i tako su prisiljeni odustati od svojih snova i žive u neveselju i ravnodušnosti… Unatoč tome što su mi pokvarili doživljaj, mladom paru želim da završe sretnije od onog iz pjesme. I da nauče bolje slušati o čemu Bruce zapravo pjeva. Mazel tov.
Na drugim mjestima trebalo bi izdvojiti “The Rising” s istoimenog albuma nastalog u jeku terorističkih napada 11. rujna koja je u nastup donijela dah gospela i posvećenosti, a ne bismo smjeli izostaviti ni “Wrecking Ball” koja je rasplesala instrumentarij onako kako je to nekoć činio Bruceov maestralni Seeger Sessions Band, vjerojatno jedina muzička mašina koja se energijom može mjeriti s onim što je Gazda još jednom predstavio u nekoj od varijacija podugačke titule: “The heart-stopping, pants-dropping, house-rocking, earth-quaking, booty-shaking, Viagra-taking, love-making – Le-gen-dary E – Street – Band!”
Po nekim drugim lokacijama u Austriji i okolici bjesnilo je nevrijeme, no Beč je pošteđen, jer je valjda jedan uragan u gradu bio dovoljan. Vrijeme je neumoljivo, ali sudeći po nezaustavljivoj snazi sinoćnjeg uragana jednostavno je nemoguće zamisliti da će Springsteen ikada stati. Gledajući ga sinoć sjetio sam se riječi nedavno preminulog Cormaca McCarthyja, a koje mogu poslužiti kao najtočniji opis Brucea, iako nisu napisane o njemu: “He dances in light and in shadow and he is a great favorite. He never sleeps, (The Boss). He is dancing, dancing. He says that he will never die.”
Nema povlačenja, nema predaje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
