Svi koji smo imali prilike krajem davne 1999. gledati nastup Lala Schiffrina u Lisinskom zasigurno smo od tada maštali kako bib bilo čuti maestra Ennia Morriconea kako izvodi svoju magiju uživo. Maestro je napunio 86 u studenom kada je objavljeno da će nam se želja napokon ispuniti i to u prostoru zagrebačke Arene i pripremljen je teren za spektakl par excellence, u svakom slučaju koncert koji se ima priliku vidjeti tek jednom u životu.
O utjecaju i veličini Ennia Morriconea suvišno je trošiti prazne riječi. Bez njegove glazbe dolarska bi trilogija vjerojatno bila tek vrhunac jednog eksploatacijskog žanra, ne bi riječ bila o vrhuncima filmske umjetnosti kao takve. Svaki film za koji je skladao glazbu njegovim je radom oplemenjen, a sama glazba zaživjela je vlastitim bezvremenskim životom jednake vrijednosti kao i rečena djela sedme umjetnosti.
Orkestar od dvjesta članova, od čega polovica otpada na moćan zbor kasnila je s izlaskom na pozornicu zbog organizatorskog prtljanja sa pokušajem premještanja gornje tribine na donje u posljednji čas. Iako bi to uvelike pomoglo u popunjavanju sjedala i dojmu većeg broja posjetitelja, od toga su odustali jer su se toga jednostavno prekasno sjetili. Dio publike se spustio, dočim je ostatak pušten na mjesta za koja je karte i kupio.
Maestro je zamahnuo palicama, a orkestar je udario u “Strenght of the Righteous” iz The Untouchables, a prva reakcija bila je strah. Publika je žamorila, nakašljavala se, prodavači piva su u zadnji tren pokušavali prodati još koju plastičnu čašu ili kokice i sve se činilo da ide ka scenariju biserja pred svinje. No, čarolija glazbe i dinamička bravura izvedbe do kraja prvog bloka ispunila je publiku strahopoštovanjem i koncert je nastavljen u doličnoj atmosferi, da bi prva polovica prije dvadesetominutne pauze kulminirala glazbom iz spaghetti westerna i pogotovo ekstatičnom izvedbom “Ecstasy of Gold” u kojoj je briljirala solo sopranistica Susanne Rigacci odjevena u upečatljivu crvenu haljinu.
Za vrijeme pauze ostao je strah da se ne ponove scene sa samoga početka koncerta, ali predivan “Chi Mai” i vjerojatno najbolje uglazbljen zvuk ljubavi iz “Cinema Paradiso” prošli su besprijekorno. Drugi dio koncerta kulminirao je sakralnim funkom, fenomenalnom “Abolisson” i izvedbom tri pjesme iz “The Mission” uz pomoć zbora, a maestro se vratio na još tri reprize (“Chi Mai”, “The Ecstasy of Gold”, “On Earth as It Is in Heaven”) prije negoli je zadovoljna publika napustila dvoranu.
O prijenosu koncerta na videozidovima mogao bi se napisati poseban članak. Tolika traljavost u kadriranju, kao i nemogućnost da se u bilo kojem trenutku usnimi izvođač koji doista u pjesmi nešto svira bila je toliko bolna da i samo prrisjećanje stvara grč u želucu. Taj diletantizam, kao i ozbiljan nedostatak publike, uz navedeni svinjac s početka nastupa od ne samo koncerta godine, već i jednog od onih koncerata života, učini li su tek izvanredan događaj koji ćemo, usprkos svemu, vrlo dugo pamtiti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
