Svi koji smo imali prilike krajem davne 1999. gledati nastup Lala Schiffrina u Lisinskom zasigurno smo od tada maštali kako bib bilo čuti maestra Ennia Morriconea kako izvodi svoju magiju uživo. Maestro je napunio 86 u studenom kada je objavljeno da će nam se želja napokon ispuniti i to u prostoru zagrebačke Arene i pripremljen je teren za spektakl par excellence, u svakom slučaju koncert koji se ima priliku vidjeti tek jednom u životu.
O utjecaju i veličini Ennia Morriconea suvišno je trošiti prazne riječi. Bez njegove glazbe dolarska bi trilogija vjerojatno bila tek vrhunac jednog eksploatacijskog žanra, ne bi riječ bila o vrhuncima filmske umjetnosti kao takve. Svaki film za koji je skladao glazbu njegovim je radom oplemenjen, a sama glazba zaživjela je vlastitim bezvremenskim životom jednake vrijednosti kao i rečena djela sedme umjetnosti.
Orkestar od dvjesta članova, od čega polovica otpada na moćan zbor kasnila je s izlaskom na pozornicu zbog organizatorskog prtljanja sa pokušajem premještanja gornje tribine na donje u posljednji čas. Iako bi to uvelike pomoglo u popunjavanju sjedala i dojmu većeg broja posjetitelja, od toga su odustali jer su se toga jednostavno prekasno sjetili. Dio publike se spustio, dočim je ostatak pušten na mjesta za koja je karte i kupio.
Maestro je zamahnuo palicama, a orkestar je udario u “Strenght of the Righteous” iz The Untouchables, a prva reakcija bila je strah. Publika je žamorila, nakašljavala se, prodavači piva su u zadnji tren pokušavali prodati još koju plastičnu čašu ili kokice i sve se činilo da ide ka scenariju biserja pred svinje. No, čarolija glazbe i dinamička bravura izvedbe do kraja prvog bloka ispunila je publiku strahopoštovanjem i koncert je nastavljen u doličnoj atmosferi, da bi prva polovica prije dvadesetominutne pauze kulminirala glazbom iz spaghetti westerna i pogotovo ekstatičnom izvedbom “Ecstasy of Gold” u kojoj je briljirala solo sopranistica Susanne Rigacci odjevena u upečatljivu crvenu haljinu.
Za vrijeme pauze ostao je strah da se ne ponove scene sa samoga početka koncerta, ali predivan “Chi Mai” i vjerojatno najbolje uglazbljen zvuk ljubavi iz “Cinema Paradiso” prošli su besprijekorno. Drugi dio koncerta kulminirao je sakralnim funkom, fenomenalnom “Abolisson” i izvedbom tri pjesme iz “The Mission” uz pomoć zbora, a maestro se vratio na još tri reprize (“Chi Mai”, “The Ecstasy of Gold”, “On Earth as It Is in Heaven”) prije negoli je zadovoljna publika napustila dvoranu.
O prijenosu koncerta na videozidovima mogao bi se napisati poseban članak. Tolika traljavost u kadriranju, kao i nemogućnost da se u bilo kojem trenutku usnimi izvođač koji doista u pjesmi nešto svira bila je toliko bolna da i samo prrisjećanje stvara grč u želucu. Taj diletantizam, kao i ozbiljan nedostatak publike, uz navedeni svinjac s početka nastupa od ne samo koncerta godine, već i jednog od onih koncerata života, učini li su tek izvanredan događaj koji ćemo, usprkos svemu, vrlo dugo pamtiti.