Biti originalni autor ili izvoditi tuđe pjesme? Kad je riječ o Ericu Claptonu, on je izuzetak. Kod njega to nikad nije bilo važno – stara škola za koju je bitno samo jedno, a to je da finalni proizvod zvuči najbolje moguće.
I tako to traje desetljećima otkada mister Slow hand drži gitaru u rukama, od Yarbirdsa, Creama i Bluesbreakersa do četrdesettrogodišnje solo karijere koja traje i danas. Njegov 21. studijski album „Old Sock“ ne odstupa od davno zadane putanje, a Clapton je postojan, kvalitetan i kao i uvijek njegova glazba u potpunosti je vezana uz njegovu životnu dob i ono što se od njega očekuje. On niti mora, niti želi biti netko poput Micka Jaggera, on ne mora dokazivati snagu atletičara u poznoj dobi. I bolje je tako. A kao što se vidi može se i decentno sprdati na svoj račun. Pa sad koliko god je ‘stara čarapa’, toliko je i ugodna za nošenje, i dalje je kao salivena po mjeri i bez rupa.
„Old Sock“ donosi tako svega dvije nove pjesme („Gotta Get Over“ i „Every Little Thing“) od njih ukupno 12, a opet je osvježavajuća ta Claptonova uhodana špranca. Njegovo staro all stars društvo je opet oko njega, bilo kroz gostovanja ili izbor obrada i opet njegove izvedbe posjeduju onu patinu zbog koje je neodoljiv. J.J. Cale je postao nezaobilazan, ne samo od prvog zajedničkog albuma „The Road To Escondido“ iz 2006. već čini se cijelu Claptonovu karijeru u kojoj je još od „Cocainea“ jedinstvena ta simbioza ugleda, izvođenja i autorstva od koje su koristi imali i Cale i Clapton. Možda po jednoj neslužbenoj teoriji nešto nije evergrin dok ga ne otpjeva Joe Cocker, ali mnogi bi širem krugu slušatelja ostali manje poznatima da im pjesme nije obradio Clapton. Pored pjesme „Cocaine“, može se još za primjer uzeti i „I Shoot The Sheriff“ koju je prvo na vrhove britanskih lista donio Eric, da bi se tek potom otvorila vrata prvoj zvijezdi trećeg svijeta, Bobu Marleyu.
S J.J. Caleom je tako Clapton izveo njegovu „Angel“, a također je, kad je već spomenut reggae, ostao vjeran i tom stilu s „Till Your Well Runs Dry“ Petera Tosha, iako se općenito dobar dio albuma ljuljuška u reggae ritmu gledano od samog početka i uvodne „Further On Down The Road“ Taj Mahala i Jesse E. Davisa (u kojoj Taj Mahal i gostuje na bendžu i harmonici).
No jedna od izvrsnosti ovog albuma je izvedba „Still Got The Blues“, definitivno najvećeg hita pokojnog Garyja Moorea. Značaj uvrštavanja te pjesme uistinu je velik, počevši od toga što od Garyjeve smrti nitko nije ni približno uspio napraviti pošteni tribute tom velikom autoru i instrumetalisti, što je i samim time dokaz njegove veličine, ali nedostatak tributea nažalost posjeduje i negativnu stranu, a to je nezasluženo, ali lagano padanje u zaborav. No Clapton je spasio stvar. Čini se da je jedino on to i mogao. U izvedbi mu se pridružio također stari prijetelj Steve Winwood s kojim je prije par godina izvrsnim live albumom dokazao koliko je bio velik njihov nekadašnji bend Blind Faith, iako je svojevremeno bio objavljen samo jedan album. U „Still Got The Blues“ Clapton je odlično pogodio gitarističku poantu. I on je gitarsko božanstvo kao što je bio i Moore, bili su skoro pa rivali tijekom karijere, no Clapton se nije dao navući u jeftinu zamku oponašanja distorzirane gitare i vrištećeg, masnog Les Paul sustaina po kojem je Moore bio nadaleko poznat. Odlučio se za intimniji pristu, njegov solo nije distorziran i neobuzdan, već čist, gotovo bez upotrebe efekata, jednostavan u izričaju i sjetno obojen – kao literarni posljednji pozdrav živućeg maestra kolegi po instrumentu koji je napustio ovaj svijet. Gotovo da je ta njegov solo kontrapunkt Mooreovom, nešto kao razdvojeni gitarski dijalog (ili duel) koji se nikada u stvarnosti nije dogodio.
No zato se zajedničko ‘ukrštanje’ oružja sa živućim velikanom se dogodilo u „All Of Me“, a taj drugi velikan je Paul McCartney koji je u navedenoj pjesmi Geralda Marksa i Seymoura Simonsa pjevao i svirao bas gitaru, što je još jedan od zgoditaka ovog albuma. Clapton se također naklonio i soul velikanu Otisu Reddingu kroz „Your One And Only“ kojoj je također pristupio na slična način kao i Mooreovoj „Still Got The Blues“, a to je snaga kroz decentnost, iskreni hommage kojeg ne prati nikakva ego manija zasjenjivanja originala.
Revijalni ton albuma revijalno je i završio s „Our Love Is here To Stay“ Georgea i Ire Gershwin – finalna poruka da je i on jedan od onih koji će ostati, pa makar ga neki držali za ‘staru čarapu’.
No i kroz taj rakurs se lako može nešto sagledati. O kvaliteti materijala starih stvari koje raubamo desetljećima i za koje smo postali emotivno privrženi gotovo je sve rečeno time što su još uvijek u upotrebi. A što reći o jeftinoj konfekciji današnjice kojom smo pretrpani? Njihova poroznost i nekvaliteta ne daju prostora da ih se zavoli, njihova jeftinoća suprotna je postizanju efekta da ih se cijeni. A kad smo već i kod današnjih čarapa, od čega ih rade kad se tako brzo poderu? Treba li vjerovati u progres kad stare stvari nadživljavaju nove ili je ‘zlatno doba’ završilo i toga tek sad postajemo svjesni? „Old Sock“ je kao stvoren za takvo misaono razgibavanje mozga jer je na njemu samo glazba koja želi biti glazba, a ne nešto drugo.
Ocjena: 8/10
(Polydor/Universal Music, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
