Dvije serije koje su mnogo obećavale, a imaju i mnogo drugog zajedničkog.
Nikad više serija, a nikad manje vrijednoga za pogledati! Pojavom cijelog niza streaming servisa stvorila se hiperprodukcija u kojoj se kvaliteta žrtvuje nauštrub kvantitete te se dobiva dojam da svakodnevno iziđe barem jedna nova serija, najčešće cijela sezona odjednom. Dovoljno se samo prisjetiti kasnih 90-ih kad je serija bilo pola tuceta a svaka je na svoj način bila remek-djelo.
“The Sopranos”, “Oz”, “Sex and the City”, “Deadwood” i “The Wire” su sve od reda moderni klasici i ostvarenja koja su trasirala put današnjim serijama, i zbog kojih je ovaj format od nižeg stupnja zabave koji su nekad velike holivudske zvijezde izbjegavale kao koronu u vrijeme lockdowna (jer je to značilo sumrak njihove karijere), postale mainstream medij, cijenjen jednako, ako ne i više od filma.
Jedan od glavnih problema današnje televizije, točnije streaming proizvodnje je nedostatak bilo kakve kreativnosti gdje se ne pokušava stvoriti nešto novo i originalno, već se samo pokušava replicirati uspjeh prethodnih ostvarenja. Svaka serija pokušava biti novi “Breaking Bad”, “Game of Thrones” ili “Stranger Things” i lijeno zaraditi poput tipa koji želi kockanjem riješiti financijske probleme, umjesto da stvore nešto zanimljivo i osvježavajuće kao što je to primjerice uspio “Squid Game”, jedna od rijetkih recentnih senzacija koja je preko noći doživjela planetarni uspjeh.
Zbog sve te silne kreativne i intelektualne inflacije gdje se kvalitetan materijal sve rjeđe može pronaći dvije nove serije, Netflixov “Eric” i Appelov “Sugar” su mnogo obećavale, a dva naslova imaju i mnogo toga zajedničkog. Nazvane po glavnom junaku, nošene zvučnim glavnim glumcem, izdašno producirane serije, intrigantne premise i koncepta koje su svaka na svoj način nažalost potratile svoj golemi potencijal poput Alena Halilovića ili Josipa Šimića za starije čitatelje.
“Eric” ne prati Erica, već Vincenta (Benedict Cumberbatch), autora ““Good Day Sunshinea““, lutkarske serije za klince, koji izgledom i ponašanjem podsjeća na anoreksičnu, hipi verziju Charlesa Bukowskog. Naš Vincent je neodgovoran otac, čangrizavi cinik koji votku trusi kao vodu kojemu će se život okrenuti naglavačke nestankom njegovog devetogodišnjeg sina, i dalje ne Erica, već Edgara (Ivan Morris Howe). A tko je onda titularni Eric? E pa dotični je lutka, imaginarni Vincentov prijatelj, koji psuje kao kočijaš i koji unesrećenom ocu pomaže u pronalasku sina.
Smješten u New York 80-ih godina, Eric je koncipiran kao vrlo intrigantan hibrid trilera, komorne socijalne drame s dodatkom uvrnutog, psihodeličnog humora, međutim riječ je o seriji koja je izgorjela u svojoj ambiciji i megalomaniji. Serija cijenjene britanske autorice Abi Morgan (izvrsna “The Hours”) izgleda kao nekakav zadatak na scenarističkim radionicama kojemu je cilj ubaciti što više tema u što manje materijala. Morgan, detaljno secirajući nimalo blještavu Veliku Jabuku pokušava obraditi toliku količinu problematike da gledatelja zaboli glava više negoli Vincenta od votke.
Gentrifikacija, rasizam, homofobija, AIDS, maloljetna prostitucija, korupcija, alkoholizam, narkomanija, neodgovorno roditeljstvo, zabranjene ljubavi i još na sve to skupa lutka su samo neke, da neke, od tema koje Morgan neuspješno pokušava žonglirati gubeći time oštricu kritike te Eric ustvari vrlo simbolično predstavlja glavni problem današnje televizije, svega ima puno previše.
Zahvaljujući svemu tome, gotovo svi likovi u seriji su izrazito odbojni i teško se poistovjetiti s njima, što je posebno problematično kod Vinceta. Cumberbatch se proslavio igrajući socijalno nesposobne genijalce, od Doctor Strangea i Alana Turinga, pa sve do najpoznatijeg neprilagođenog od sviju, Sherlocka Holmesa. Međutim, ovdje je slavni Britanac naletio na scenarij kojega ni on ne može spasiti. Kroz 95 % serije njegov lik puši, pije i smrče štogod stigne, čak u klubu čitavu večer slavi dok mu je sin kidnapiran. Uostalom, kako bi jedan lik u seriji o njemu rekao: “Ti si takvo govno, da čak i kada ti sin nestane, ljudi ne mogu suosjećati s tobom.”
Zbog ovakvih rečenica izgleda da je i autorici jasno kako je gnjusan lik napisala, što još i više čudi, jer zbog svega toga obavezna katarza na kraju serije je vrlo neuvjerljiva i mlitava što je velika šteta jer je riječ o naslovu vrlo originalne ideje kojoj je bilo potrebno tek malo manje sadržaja i malo humaniji glavni protagonist da bude jedna od najboljih serija ove godine. A kad smo kod proćerdanog potencijala što li tek onda reći za sljedećeg grešnika.
“Sugar” ovoga puta prati Sugara, točnije John Sugara (Colin Farrell) briljantnog, ali ćudljivog i mušičavog privatnog istražitelja (kako originalno) kojeg angažira slavni holivudski producent Jonathan Siegel (James Cromwell) da pronađe njegovu nestalu unuku Oliviu (Sydney Chandler).
Očito nadahnut klasičnim noir filmovima, za razliku od “Erica”, “Sugar” započne briljantno. Nošen karizmatičnim Farrellom u glavnoj ulozi koji izgledom te interpretacijom priziva Humphreyja Bogarta ili Roberta Mitchuma, te vođen kirurški preciznom režijom slavnog Brazilca Fernanda Meirellesa (“City of God”, “The Constant Gardener”, “The Two Popes”), “Sugar” kroz svojih prvih pet epizoda oduševljava svakog filmofila zahvaljujući kompleksnoj ali sposobno vođenoj priči, prekrasnoj kostimografiji i scenografiji kao i mnogim posvetama klasicima sedme umjetnosti, pa sam gledajući prve epizode bio uvjeren da gledam seriju godine.
I onda se dogodila šesta epizoda i potpuno sumanuti, neobjašnjivi twist koji je takvom nepodnošljivom lakoćom upropastio sve što je dotada bilo briljantno, da je to zapravo vrijedno divljenja i gledanja samo po sebi.
Iako sam u napasti napisati o kakvom se to morbidno budalastom obratu radi, suzdržat ću se jer je riječ o gotovo pa unikatnom iskustvu, razočaranje kakvo rijetko doživite gledajući filmove i serije, nešto kao kada tip na Tajlandu prekasno shvati da žena i nije žena (ne pričam iz iskustva, majke mi). Ono što ste oduševljeno gledali dok vam je spontani smiješak uzbuđenja stalno visio na licu, baš kao i kada ste izdaleka promatrali “Tajlanđanku”, odjednom se pretvorio u šok i nevjericu kad ste shvatili što točno gledate.
“Sugar” u svoje posljednje dvije epizode nastavlja tim putem nižući budalaštine jednu za drugom te sam odgledavši seriju, koja naravno završava cliffhangerom, imao samo jedno pitanje, koji je broj dilera autora serije Marka Protosevicha (“The Cell”, “I Am Legend”, “Thor”), jer doista ne znam koje droge mogu uzrokovati takvo pomračenje uma.
A ako netko slučajno i nabavi broj našeg očigledno gore lista neka mi javi, jer iako ni “Eric” niti “Sugar” u biti nisu loše serije, te ako nemate novaca za otići na Tajland, postoji i puno gori načini kako provesti deset sati vremena. Ma koliko god se obje trudile biti pametne i ingeniozne, puno se lakše gledaju ako o njima ne razmišljate.
Ocjene:
“Eric”: 6/10
(Netflix, 2024.)
“Sugar”: [do pete epizode 10/10; zadnje tri epizode: 1/10] = 5/10
(Apple TV, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
