Već jest zapisano, no usporedba i dalje igra kao živa slika vrsnoće i, recimo, timbra zagrebačkih promicatelja makedonske tradicionalne glazbe – skupinu koji čine ženski zbor Ezerki i instrumentalni sastav 7/8 možemo sagledati kao ovdašnji pandan svjetski proslavljenome Buena Vista Social Clubu.
Dok su potonji izrasli i napajali se na izvoru tradicionalne pjesme svoje domovine, Kube, u Zagrebu locirani Ezerki & 7/8 oslonjeni su na narodni melos Makedonije, zemlje korijena većine članova velikog udruženog orkestra. Sravnjivanje s BVSC-om slikovito je približavanje generalnog profila, ali isto tako i kakvoće rezultata, izvrsnosti u prožimanju ustaljenoga i osobitoga te načelne prijemčivosti njihova world music, etno usmjerenja najširem krugu publike, od rokera do cajkoljubaca.
„Amfiteatar“ je peti nosač zvuka Ezerkija & 7/8 – prvi, „Livingroom (Pesni od golemata odaja)“ objavljen je 2003. (Makedonija, reizdanje Dallas Records 2006) – a unatoč na ovitku zapisanoj dešperatnoj notici zahvale svima koji su pomogli da CD ugleda svjetlo dana „u ovoj moralno-materijalno-kreativnoj krizi“, posrijedi je uvelike nadahnuta i nadahnjujuća zbirka devet tradicionalnih makedonskih pjesama i ora te dvije novijega datuma, „Ako umram il zaginam“ Jonča Hristovskoga i „Fato mori dušmanke“ Naska Džorleva, obrađenih i aranžiranih u inačicama što skladno spajaju duh izvornika i nešto suvremeniji zvuk sljubljen sa srodnim im emocijama bluesa i jazza.
Cjelinom dominiraju zborski, višeglasno, istodobno ritmički i lirski pjevane pjesme na podlozi „sedum osmini“, najpoznatijoj makedonskoj ritmičkoj mjeri (123-12-12), u našoj popularnoj glazbi ponajviše promaknutoj djelovanjem grupe Leb i sol, što je izvodi istoimeni, deveteročlani orkestar 7/8 čija su glazbala violina, harmonika, gitara, kaval, oud, mandolina, brač, bas gitara, akustična i električna gitara, buzuki, saksofon i udaraljke, pomalo odrješito sirovoga, no istovremeno toploga, mekoga i nježnoga, zemljano strasnoga i valovitoga zvuka koji dojmljivo vibrira vitalnošću i elanom, ali i dertom i tugom vezanosti uz tlo i prirodu, ljepotom, spokojem, nemirom, nedokučivošću i prijetnjom jednog, recimo, drevnog jezera – Ezerki su, u prijevodu, „žene s jezera“ – poput Ohridskoga ili goleme gore poput Šar Planine.
Upravo takvom skladbom, „Janom Sandanskim“, obojenom tanušnim vijuganjima kavala Safiudina Alimoskog i elegičnom trubom gosta Tomice Rukljića, otvara se „Amfiteatar“, da bi sljedeću, laganiju, himničiju „Ako umram, il zaginam“ – obje, kao i većina ostalih, s jakim asocijacijama na dirljive partizansko-ruske koračnice i na opus Orkestra za svadbe i sprovode Gorana Bregovića – obilježio glas gostujućeg Zorana Predina, nakon čega slijedi opet zborskim pjevanjem nošena „Sedna baba da večera“ urešena solom ouda, ponovno u rukama Alomoskoga.
Potom nailazi prvi baladno sjetni rez duše, „Po drum odam majče“, u kojem vokal preuzima Ljiljana Prevolšek čiji glas i pristup odišu pepeljastom mješavinom nezainteresiranosti i duboke osjećajnosti kakav resi velikanku Emmylou Harris, a kroz monotono ugođenu skladbu, efektnom se decentnošću probija solističko iglanje gitare Dalibora Pippa Matoševića, da bi središnjicom moćno i sanjivo zavijugali gudači, u orijentalnom modusu koji neće ostaviti ravnodušnim nikoga tko je olovnim cepelinom rado putovao prema Kašmiru.
Iz predavanja sjeti prenut će poput šljivovice žestoko, živo i drmusavo „Veligdensko oro“ – nije ga teško zamisliti u obradi Dicka Dalea and His Del-Tonesa – a radosnim će poletom još vedrije vinuti bodro zborska „Fato mori dušmanke“ ojačana disciplinirano raskalašenim duhačima spretno sparenima s violinom. Žurni niz nastavljaju violinom vođen instrumental „Pajduško oro“ i još jedna ozareno zborska, „S kamenički frlat mamo“.
Zvonku brzorečicu jedrih pjevačica slijedi dragulj „Amfiteatra“, u uvodu natuštena prijetnja „Si zaljubiv edno mome/Žute dunje“ startno jakog spoja potresnog ljubavnog teksta i glazbe, proslavljenog u sevdalinskoj interpretaciji Himze Polovine 1962. pod naslovom „Voljelo se dvoje mladih“, zatim u obradi Gorana Bregovića za film „Kuduz“ (1989) Ademira Kenovića, s pjevačkim doprinosom Davorina Popovića te kasnije u šlager-rock-sevdah inačici Indexa. Nisu je zaobišli ni Toše Proeski (album „Božilak“, 2007), ni Leb i sol (album „I taka nataka“, 2008, bez Vlatka Stefanovskog, s Dadom Topićem kao pjevačem), ni Branimir Štulić (Azra YouTube kanal, 2012). Srceparajuća snaga ovom je zgodom dodatno istaknuta kongenijalnim aranžmanom i izvedbom, dobrim dijelom baziranima na napetom nemiru nekoliko kontrapunktnih razina. U ritam sekciji pjesmu s vrha neumorno vuče metličasti loop šuškalica, dok odozdo, tapanom vođene duboke udaraljke i bas gitara ritmički, uz mnoge praznine, udaraju kobnom slutnjom neznane podzemne tmine. Pjevački (naizgled) netreniran, dimljen i rašpav glas Safiudina Alimoskoga, gitarista, kavalista i oudista 7/8, daje neodoljivu dozu sirove uvjerljivosti autentičnog protagonista tužne romanse koji pjeva da olakša dušu, a ne zbog umjetnosti, dodatno pojačanu oprekom s bistrim, gipkim, nijansiranim posve drugačije ugođenim, no jednako osjećajnim glasom Sakin Modronje, s kojim se izmjenjuje. Povrh svega, bolno jecavo pleše violina Brune Urlića, voditelja orkestra 7/8, aranžera svih pjesama i glazbenog suproducenta s Marijanom Jakićem, dok gost Matija Dedić tankoćutnom meditativnošću, jazzerski slobodno, no vazda precizno i bez rasipnosti prebire, treperi i bocka strunama glasovira.
Opet tugaljiva, no sada smirujuće, poput melema (podnaslovljena „Uspavankom“), na „Mome“ se nadostavlja „Biljana platno beleše“, zborski glatka, položena na meke, ali čvrste gudače i ponovno urešena Dedićevim nenametljivo nadahnutim istraživačkim doprinosom, presudnim za konačnu aromu nesladunjavo sentimentalne neodoljivosti.
Označena kao bonus, „Amfiteatar“ zaključuje borbeno ushitna i radosna, zborska „Brala moma kapini“ ostvarena u suradnji sa žrnovničkom Klapom Sv. Florijan, preuzeta s njihova albuma „I dok Žrnovnica spava“ (Croatia Records, 2011), začinjena Urlićevim ciktavim violinskim solom.
Svjetska glazba, žanrom i kvalitetom.
Ocjena: 9/10
(Dallas Records, 2014.)