Ezerki & 7/8 ‘Amfiteatar’ – svjetski, žanrom i kvalitetom

Već jest zapisano, no usporedba i dalje igra kao živa slika vrsnoće i, recimo, timbra zagrebačkih promicatelja makedonske tradicionalne glazbe – skupinu koji čine ženski zbor Ezerki i instrumentalni sastav 7/8 možemo sagledati kao ovdašnji pandan svjetski proslavljenome Buena Vista Social Clubu.

Ezerki & 7/8 'Amfiteatar'
Ezerki & 7/8 ‘Amfiteatar’

Dok su potonji izrasli i napajali se na izvoru tradicionalne pjesme svoje domovine, Kube, u Zagrebu locirani Ezerki & 7/8 oslonjeni su na narodni melos Makedonije, zemlje korijena većine članova velikog udruženog orkestra. Sravnjivanje s BVSC-om slikovito je približavanje generalnog profila, ali isto tako i kakvoće rezultata, izvrsnosti u prožimanju ustaljenoga i osobitoga te načelne prijemčivosti njihova world music, etno usmjerenja najširem krugu publike, od rokera do cajkoljubaca.

„Amfiteatar“ je peti nosač zvuka Ezerkija & 7/8 – prvi, „Livingroom (Pesni od golemata odaja)“ objavljen je 2003. (Makedonija, reizdanje Dallas Records 2006) – a unatoč na ovitku zapisanoj dešperatnoj notici zahvale svima koji su pomogli da CD ugleda svjetlo dana „u ovoj moralno-materijalno-kreativnoj krizi“, posrijedi je uvelike nadahnuta i nadahnjujuća zbirka devet tradicionalnih makedonskih pjesama i ora te dvije novijega datuma, „Ako umram il zaginam“ Jonča Hristovskoga i „Fato mori dušmanke“ Naska Džorleva, obrađenih i aranžiranih u inačicama što skladno spajaju duh izvornika i nešto suvremeniji zvuk sljubljen sa srodnim im emocijama bluesa i jazza.

Cjelinom dominiraju zborski, višeglasno, istodobno ritmički i lirski pjevane pjesme na podlozi „sedum osmini“, najpoznatijoj makedonskoj ritmičkoj mjeri (123-12-12), u našoj popularnoj glazbi ponajviše promaknutoj djelovanjem grupe Leb i sol, što je izvodi istoimeni, deveteročlani orkestar 7/8 čija su glazbala violina, harmonika, gitara, kaval, oud, mandolina, brač, bas gitara, akustična i električna gitara, buzuki, saksofon i udaraljke, pomalo odrješito sirovoga, no istovremeno toploga, mekoga i nježnoga, zemljano strasnoga i valovitoga zvuka koji dojmljivo vibrira vitalnošću i elanom, ali i dertom i tugom vezanosti uz tlo i prirodu, ljepotom, spokojem, nemirom, nedokučivošću i prijetnjom jednog, recimo, drevnog jezera – Ezerki su, u prijevodu, „žene s jezera“ – poput Ohridskoga ili goleme gore poput Šar Planine.

Upravo takvom skladbom, „Janom Sandanskim“, obojenom tanušnim vijuganjima kavala Safiudina Alimoskog i elegičnom trubom gosta Tomice Rukljića, otvara se „Amfiteatar“, da bi sljedeću, laganiju, himničiju „Ako umram, il zaginam“ – obje, kao i većina ostalih, s jakim asocijacijama na dirljive partizansko-ruske koračnice i na opus Orkestra za svadbe i sprovode Gorana Bregovića – obilježio glas gostujućeg Zorana Predina, nakon čega slijedi opet zborskim pjevanjem nošena „Sedna baba da večera“ urešena solom ouda, ponovno u rukama Alomoskoga.

Potom nailazi prvi baladno sjetni rez duše, „Po drum odam majče“, u kojem vokal preuzima Ljiljana Prevolšek čiji glas i pristup odišu pepeljastom mješavinom nezainteresiranosti i duboke osjećajnosti kakav resi velikanku Emmylou Harris, a kroz monotono ugođenu skladbu, efektnom se decentnošću probija solističko iglanje gitare Dalibora Pippa Matoševića, da bi središnjicom moćno i sanjivo zavijugali gudači, u orijentalnom modusu koji neće ostaviti ravnodušnim nikoga tko je olovnim cepelinom rado putovao prema Kašmiru.

Iz predavanja sjeti prenut će poput šljivovice žestoko, živo i drmusavo „Veligdensko oro“ – nije ga teško zamisliti u obradi Dicka Dalea and His Del-Tonesa – a radosnim će poletom još vedrije vinuti bodro zborska „Fato mori dušmanke“ ojačana disciplinirano raskalašenim duhačima spretno sparenima s violinom. Žurni niz nastavljaju violinom vođen instrumental „Pajduško oro“ i još jedna ozareno zborska, „S kamenički frlat mamo“.

Zvonku brzorečicu jedrih pjevačica slijedi dragulj „Amfiteatra“, u uvodu natuštena prijetnja „Si zaljubiv edno mome/Žute dunje“ startno jakog spoja potresnog ljubavnog teksta i glazbe, proslavljenog u sevdalinskoj interpretaciji Himze Polovine 1962. pod naslovom „Voljelo se dvoje mladih“, zatim u obradi Gorana Bregovića za film „Kuduz“ (1989) Ademira Kenovića, s pjevačkim doprinosom Davorina Popovića te kasnije u šlager-rock-sevdah inačici Indexa. Nisu je zaobišli ni Toše Proeski (album „Božilak“, 2007), ni Leb i sol (album „I taka nataka“, 2008, bez Vlatka Stefanovskog, s Dadom Topićem kao pjevačem), ni Branimir Štulić (Azra YouTube kanal, 2012). Srceparajuća snaga ovom je zgodom dodatno istaknuta kongenijalnim aranžmanom i izvedbom, dobrim dijelom baziranima na napetom nemiru nekoliko kontrapunktnih razina. U ritam sekciji pjesmu s vrha neumorno vuče metličasti loop šuškalica, dok odozdo, tapanom vođene duboke udaraljke i bas gitara ritmički, uz mnoge praznine, udaraju kobnom slutnjom neznane podzemne tmine. Pjevački (naizgled) netreniran, dimljen i rašpav glas Safiudina Alimoskoga, gitarista, kavalista i oudista 7/8, daje neodoljivu dozu sirove uvjerljivosti autentičnog protagonista tužne romanse koji pjeva da olakša dušu, a ne zbog umjetnosti, dodatno pojačanu oprekom s bistrim, gipkim, nijansiranim posve drugačije ugođenim, no jednako osjećajnim glasom Sakin Modronje, s kojim se izmjenjuje. Povrh svega, bolno jecavo pleše violina Brune Urlića, voditelja orkestra 7/8, aranžera svih pjesama i glazbenog suproducenta s Marijanom Jakićem, dok gost Matija Dedić tankoćutnom meditativnošću, jazzerski slobodno, no vazda precizno i bez rasipnosti prebire, treperi i bocka strunama glasovira.

Opet tugaljiva, no sada smirujuće, poput melema (podnaslovljena „Uspavankom“), na „Mome“ se nadostavlja „Biljana platno beleše“, zborski glatka, položena na meke, ali čvrste gudače i ponovno urešena Dedićevim nenametljivo nadahnutim istraživačkim doprinosom, presudnim za konačnu aromu nesladunjavo sentimentalne neodoljivosti.

Označena kao bonus, „Amfiteatar“ zaključuje borbeno ushitna i radosna, zborska „Brala moma kapini“ ostvarena u suradnji sa žrnovničkom Klapom Sv. Florijan, preuzeta s njihova albuma „I dok Žrnovnica spava“ (Croatia Records, 2011), začinjena Urlićevim ciktavim violinskim solom.

Svjetska glazba, žanrom i kvalitetom.

Ocjena: 9/10

(Dallas Records, 2014.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X