Očekivalo se kako će Marvel servirati još jedan u nizu neuspješnih uradaka, kad je na čuđenje gotovo svih iznjedrio svoj najbolji film u proteklih šest godina.
Sada već davne 2008. godine kad je cijeli svijet tresla ekonomska kriza, Amerikom predsjedao George W. Bush, a lijepom našom šefovao Ivo Sanader, te mjesec dana prije negoli će cijela zemlja plakati ne zbog ćaće, već zbog nogometa i nikad prežaljenog poraza od Turske na Euru, u kinima će se pojaviti naoko beznačajan film koji će u svijetu sedme umjetnosti promijeniti apsolutno sve – “Iron Man”.
Gledajući iz današnje perspektive teško je uopće zamisliti kako je u vrijeme nastanka taj film bio okarakteriziran kao rizik i potencijalno veliki promašaj, međutim bila su to vremena kada su stripovske adaptacije superjunaka označavale kreativno i komercijalno dno Hollywooda. Nije pomagala ni činjenica što je za ulogu Tonyja Starka bio odabran Robert Downey Jr. koji je u to vrijeme bio poznatiji zbog naslovnica tabloida i čestih uhićenja, a za redatelja Jon Favreau, mediokritetan autor tek dopadljivih komedija.
Ipak, film je polučio velik uspjeh i označio početak takozvanog “Marvel Cinematic Universa”. Otada je MCU kroz ukupno 35 naslova uprihodio nevjerojatnih 32 milijarde dolara (što je BDP neke osrednje zemlje), no unatoč nevjerojatnim brojkama pamti i uspješnije dane. Naime nakon “Avengers :Endgame” koji je predstavljao vrhunac njihovog dotadašnjeg stvaralaštva i poslovnog modela, Marvel muku muči kako zadovoljiti kritiku i publiku, bilježeći uglavnom vrlo loše rezultate na kino blagajnama.
Iako bi bilo odveć lako za tako poražavajuće rezultate okriviti zasićenost publike super moćnim pojedincima u super uskim tajicama, razlog je zapravo Marvelovo tvrdoglavo forsiranje djetinjastog humora, političke indoktrinacije, kao i prevelik broj beznačajnih likova zbog kojeg bi gledatelj trebao pogledati petu sezonu random Disney + serije kako bi znao o kojim se to točno (super) ljudima radi.
Zbog svega toga, kao i zbog neuspjeha njihova dva ovogodišnja naslova (“Captain America: Brave New World” i “Thunderbolts“), Marvel je sve svoje adute bacio na likove s kojima je ustvari sve i započelo, točnije s njihovim prvim stripom – Fantastičnom četvorkom.
Unatoč velikim ulozima tadašnji medijski natpisi i prognoze nisu prognozirali sunce već su se palili žuti, narančasti i crveni meteroalarmi. Činjenica kako je za redatelja odabran Matt Shakman kojemu je to bio dugometražni filmski debi nije ni u kome budila optimizam, puno se pisalo kako se u zadnjim trenucima film panično ponovno snima zbog navodno groznih “test screeninga”, ubacilo se nešto i rodne ideologije tvrdeći da je glavni muški lik stavljen sa strane nauštrub ženskog, te se očekivalo kako će Marvel servirati još jedan u nizu neuspješnih uradaka, kad je na čuđenje gotovo svih iznjedrio svoj najbolji film u proteklih šest godina. Pa iako je to kompliment na razini najpoštenijeg političara, predstavlja pozitivan trend i moguće promjene u budućnosti.
Iako je ovo, samo u zadnjih 20 godina već četvrti film o dotičnoj četvorci, u najkraćim mogućim crtama riječ o četvero znanstvenika koji u svemiru u nekakvoj nesreći dobiju super moći. Reed Richards (Pedro Pascal) je vrlo rastezljiv, njegova žena Sue (Vanessa Kirby) ima kinetičke sposobnosti i može biti nevidljiva, njezin brat Johnny (Joseph Quinn) se može zapaliti, a njihov najbolji prijatelj Ben (Ebon Moss-Bachrach) nije samo “jak kao stena” već i izgleda kao kamen.
Smještenima na alternativnu zemlju 828, 60-ih godina prošlog stoljeća, našim junacima će idilu i prinovu u obitelji koja je na putu pokvariti Silver Surfer (Julia Garner) koja je ustvari glasnogovornik zlom ultra mega velikom svemirskom entitetu Galactusu (Raplh Ineson) te koja im obznani da je šef gladan (doslovno) i da će ubrzo pojesti cijelu planetu.
Nakon previše mračnih i turobnih superherojskih filmova, trenda koji je Christopher Nolan pokrenuo sa svojim Batmanima i zatim cijelog niza odveć kompliciranih priča koje su se razvijale kroz deset filmova i barem još toliko serija, Shankman je mudro odlučio snimiti jednostavnu i dopadljivu stripovsku adaptaciju izoliranu od svih ostalih MCU uradaka, koja se ne trudi biti ništa više od zabave za cijelu obitelj. “Fantastična četvorka” smještena u prošlost doista izgleda kao relikt nekih prošlih jednostavnijih vremena, međutim film nije bez značajnih mana.
Ispod tog dopadljivog retro omota se ustvari kriju vrlo nespretna fabularna rješenja. Kao što je bio slučaj sa “Spidermanom” i vrlo recentnim “Supermanom”, i ovdje je gledatelj pošteđen bezbroj puta viđenog podrijetla protagonista, već je to ispričano kroz staromodni talk show koji priziva Eda Sullivana. Dok se takvo rješenje još i može podnijeti ponajprije zahvaljujući uvijek sjajnom britanskom komičaru Marku Gattisu u ulozi voditelja, press konferencije su sasvim druga priča.
Naime, Reed Richards u filmu saziva tiskovne konferencije češće negoli li svojedobno Kruno Capak i što je najbizarnije i on fura sličnu spiku kako su sljedeća dva tjedna najbitnija samo što umjesto virusa planeta Zemlja strepi od ogromne svemirske nemani o kojoj se zna samo da je gladan pa želi pojesti cijeli planet. Cinik bi primijetio da je Covidu i Galactusu također zajedničko nejasno podrijetlo, ali ja to, naravno, nisam, pa ću samo dotičnom savjetovati da se prijavi na “Život na vagi”.
U ta dva ključna tjedna dok se cijeli svijet priprema za svoj kraj, otpada gotovo trećina “Fantastične četvorke” koja se razvija dinamikom “Pune kuće” u kojoj se naši junaci brinu oko tek rođenog djeteta pa baš kao što Danny/Reed pokušava biti odgovorni otac tako i Jesse i Joey ili u ovom slučaju Johhny i The Thing pokušavaju biti kul ujaci koji će razmaziti svog omiljenog nećaka dok samo usput planiraju kako spasiti planet kroz nekakav verbalni znanstveni proljev naspram kojega prosječna epizoda “Star Trek: TNG” izgleda kao da ju je pisao Stephen Hawking.
S pozitivne strane, Marvel je nakon tuceta neuspješnih uradaka konačno shvatio svoje nedostatke te je film gotovo u potpunosti lišio određenih karakteristika koje su postale zloglasni sinonim za svaki MCU uradak. Lukavo smjestivši radnju u paralelni svemir oslobodili su se nepotrebne kompleksne povezanosti i prevelike palete ostalih stripovskih likova već se za promjenu fokusirajući na, gle vraga, titularne junake koji se usto ne trude biti previše duhoviti što je bio dosada bio uvjerljivo najgori aspekt svakog Marvelovog uratka gdje se u svaku ozbiljnu dramsku scenu gurao nepotreban infantilni humor.
I CGI je sporadično korišten te za razliku od većine drugih blockbustera ovaj ne izgleda previše jeftino i umjetno (kao, na primjer, “The Flash” koji je uvjerljivo najveći grešnik po tom pitanju), već se Shankman trudio koristiti što više praktičnih efekata što ga nažalost u modernom Hollywoodu čini endemskom pojavom.
Ono što je u današnje vrijeme rjeđe i od čovječje ribice jest visokobudžetni naslov oslobođen bilo kakvih angažiranih poruka, nasilnog guranja određenih stavova i kvazi suptilnih političkih subverzivnosti. Problem takve lažne angažiranosti privilegiranih filmskih djelatnika (prekrasan je primjer toga Mark Ruffalo koji je težak 35 milijuna dolara, a priziva socijalizam), nije nikada bio ideološki već narativni gdje većina ljudi koja odluči otići u kino se želi bezbrižno opustiti na dva sata, a ne razmišljati o izraelsko-palestinskim sukobima (tebe gledam, Čovječe od čelika!), što Fantastična četvorka savršeno razumije nudeći dopadljivih, naivnih i poprilično blenstatih dva sata čiste razonode i ništa više. Ili da sve ovo skratim i prevedem na drugi jezik ako je nekima do toga stalo; film je woke free.
I u svojim najgorim fazama Marvel je barem kada je casting u pitanju uvijek bio besprijekoran, što je slučaj i ovdje. Makar Pedro Pascal iskače iz svake paštete, te je izgleda jedini mogući odabir za rimske generale, brižne očeve, zavodnike, svemirske štemere i još koješta, ne može se osporiti da je savršen odabir za glavnu ulogu senzibilnog i šarmantnog šmokljana, što mu je oduvijek bio glumački forte.
Vannesa Kirby je također solidna kao njegova bolja polovica s kojom dijeli vidljivu glumačku kemiju (u zadnje vrijeme često možemo vidjeti njihovu kemiju i van seta) iako je u dramski najvažnijoj sceni njezine press konferencije (eto nam i Alenke Markotić) poprilično zorno demonstrirana njezina glumačka limitiranost.
Joseph Quinn i Ebon Moss-Bachrach korektno zaokružuju ostatak družine premda se ne mogu oteti dojmu kako su Chris Evans i Michael Chiklis u filmu iz 2005. bili znatno superiorniji. Ralph Ineson je sa svojim dubokim i uznemirujućim glasom, zbog čega sam uvijek mislio da bi bio savršen odabir za Cara Mrazomora, bio najbolji mogući pokušaj da se od Galactusa stvori kvalitetnog negativca, s obzirom na to da takve goleme intergalaktičke pojave najčešće izgledaju kao neuvjerljive kompjuterski generirane karikature, kao što su primjerice bili Doomsday ili Dormammu. Iako je Ineson uspio unijeti dašak jezovitosti u svoj lik i dalje izgleda poprilično neuvjerljiv posebice u odnosu na ostatka filma koji je više obiteljska komedija negoli punokrvan SF film.
Bivajući odveć pretenciozan, cijela ova povijest Marvel Cinematic Universa neodoljivo me podsjetila na jedan od mojih omiljenih restorana u Primorju. Naime taj legendarni lokal je desetljećima nudio najbolje riblje specijalitete obrađujući ih na najjednostavnije moguće načine. Što se desilo? Vlasnik je umro, sin naslijedio, te su se krenule kuhati redukcije, konstrukcije i dekonstrukcije na posteljicama i kremama od confita ili bilo koje druge nepotrebne francuske riječi.
Na isti način me je Marvel sa “Fantastičnom četvorkom” podsjetio na svoje stare dane kada su servirali samo jednostavne i kvalitetne proizvode prije negoli su počeli eksperimentirati sa kojekakvim dubljim temama, povezanim svjetovima, angažiranim porukama time gubeći esenciju proizvoda te su se ovim filmom izgleda resetirali na tvorničke postavke.
Još samo kad bi moj lokal opet počeo kuhati ribu na lešo.
Ocjena: 7/10
(Marvel Studios, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
