Dva Flasha, Batman i Supergirl u filmu koji će ostati zapamćen kao naslov što je stigao prekasno da spasi prokockani potencijal filmskog svemira koji uključuje neke od najomiljenijih stripovskih junaka u povijesti.
Kad sam počeo pisati kolumnu 3,6 rendgena bio sam nadahnut fenomenom polarizacije kritike u digitalnom dobu i činjenice da ljudi sve češće stvari proglašavaju “genijalnima” ili “katastrofalnima” te je samo potrebno odabrati tabor kojemu se priključiti u vječnom prepcavanju o ukusima – o kojima se, znamo, ne raspravlja – u internetskim komentarima. Naslov kolumne izvukao sam iz tada popularne miniserije “Chernobyl”, a on označava kritičnu točku nuklearnog reaktora koju jedan lik lakonski opiše riječima “not great, not terrible”.
Ideja je bila da u ocjeni nekog djela – a uskoro se uspostavilo da će to biti gotovo isključivo filmovi – ne srljamo u tabore, već da pokušamo realno istaknuti kvalitete i mane bez donošenja standardne ocjene od 1 do 10 kakvu donosimo u recenzijama, već bi ocjena bila ona iz naslova – “not great, not terrible”. Jedan razloga zašto ovo sve pišem jest taj da je prvi film koji je bio komentiran u kolumni bio iz materijala koji priprada intelektualnom vlasništvu DC-a, film “The Joker” Todda Philipsa, a to će odigrati određenu ulogu u izlaganju koje slijedi.
Kako to već biva u prirodi, s protokom vremena stvari se mijenjaju i ono što je nekoć bilo jedno, danas može biti nešto sasvim drugo, pa je tako i kolumna 3,6 rendgena postala mjesto u kojem pišem o filmovima koje prate neke priče o kojima je zanimljivije razmišljati nego o filmu samome, pa ponovno napuštamo domenu konkretne recenzije iako u pitanju čestu budu naslovi koji zavrjeđuju ocjenu bolju od “not great, not terrible”, i ovdje valja istaknuti kako je “The Flash” također jedan od takvih. No, riječ je o filmu koji će ostati upamćen po mnogim utezima koji su o nj ovješeni, nego po tome što zapravo jest – najzabavniji film iz takozvanog “DC Extended Universea” koji je prije deset godina Zack Snyder pokrenuo s “Man of Steel”, prvim filmom o Kal-Elu, ilitiga Clarku Kentu, najslavnijem sinu Kryptona iz Smallvillea u Kansasu.
DCEU je trebao biti odgovor na Marvelov MCU, mašinu za zgrtanje novca koja već petnaest godina žari i pali te i dalje okreće impozantne svote iako se na idejnom planu našla u ćorsokaku sa sve slabijim filmovima koji sve manje koherentno pletu mrežu sadržaja neke smislene cjeline, a što im je bila glavna vrlina kroz prve tri faze prikazivane do kraja prošlog desetljeća. No, za razliku od Marvela, DC u deset godina nije uspio kopirati uspjeh konkurencije. “Man of Steel” je dobio nastavak “Batman v Superman: Dawn of Justice” koji su kritika i publika (donekle nepravedno) pokopale, a kad je došlo do trenutka da se stvori DC-jeva verzija “Avengersa”, odnosno “Justice League”, stvari su dotakle dno nakon što je Snyder odstupio od rada na projektu koji zatim preuzima Joss Whedon, redatelj Marvelovih “Avengersa” glavom i bradom.
Njegovo prtljanje završit će neslavnom box office propašću jednog od najskupljih filmova svih vremena, a stvari će nekoliko godina kasnije spasiti sam Snyder kad objavi svoju gigantsku redateljsku verziju filma. No, šteta je učinjena, ponovljena i ugravirana, a DC-ju neće pomoći ni cijeli niz promašaja koji su se dogodili paralelno s glavnom strujom priče, a kulminirali su s katastrofalnim nastavkom solidnog originala “Wonder Woman”, a zatim i The Rockovom tragedijom u “Black Adam”. DCEU se zaletio u zid i trebalo je nešto promijeniti.
Prilika za promjenu došla je kad je u spajanju tvrtki Warner Bros. i Discovery filmska grana DC Comicsa predana u ruke Jamesu Gunnu, redatelju popularnih Marvelovih “Guardians of the Galaxy”, te Peteru Safranu, a oni su odlučili povući crtu, spaliti mostove i graditi ispočetka. Dobro, nije baš sve tako jednostavno, jer treba promovirati i neke zaostale projekte iz prošlosti, određene uspješne rukavce kao što su zasebni filmovi “The Joker” i “The Batman” treba očuvati i snimiti im nastavke (“Folie à Deux” s Lady Gagom kao Harley Quinn stiže već iduće godine). Potrebno je zadržati i neke popularne elemente kao što je Jason Momoa u ulozi Aquamana, no tu stvari postaju prekomplicirane za objašnjavanje te će iziskivati poseban tekst kad dođe vrijeme za to.
Nakon podugačkog uvoda, došli smo napokon i do “The Flasha”, filma koji se razvijao gotovo cijelo desetljeće, uglibljen u produkcijske probleme, kao i u skandale do kojih ćemo doći u nekoj drugoj fazi ovog teksta. Prije svega treba reći da “The Flash” pripada prvoj od skupina navedenih u prethodnom odlomku, a to je ona zaostalih projekata. Film je nastao s velikim planovima za nastavak koji bi na neki način pokrenuo novo poglavlje DCEU-a, no kad se od tih planova odustalo, njegova svrha je u tom smislu izgubljena i sad stoji kao trotočje ili točka sa zarezom na repu kolone u slijepoj ulici DC-jevog neuspjeha. Ima još naslova koji će doživjeti istu ili sličnu sudbinu – prvi na repertoaru je “Blue Beetle”, a zatim kao zadnji film prije nego se DCEU ugasi i počne DCU, stiže i “Aquaman: The Lost Kingdom”, nastavak iznenađujuće financijski najuspješnijeg izdanka cijele megafranšize, no tu stvari postaju prekomplicirane za objašnjavanje te će iziskivati poseban tekst kad dođe vrijeme za to.
U neurednom presijecanju DCEU-a od mnogih se naslova odustalo. “Batgirl” i “Supergirl” doživjele su takvu sudbinu, a postavljalo se i pitanje hoće li ona zadesiti i “The Flash” pogotovo kad je postalo jasno da glavna zvijezda filma Ezra Miller ima ozbiljnih psihičkih problema, a njegovo opsceno ponašanje dovodi moralnu odluku podržavanja bilo kojeg njegovog filma na područje dubioze u doba kad su brojni drugi za manje prijestupe “glavom” platili cijenu “otkazivajna”, lansirajući problematiku “cancel kulture” u središte onog što prolazi za javni etički diskurs u doba interneta.
Ne želim ovdje nabrajati sve za što je Miller optuživan posljednjih godina, no popis je dugačak i pokriva sve od provale i krađe do mnogo ozbiljnijih stvari koje uključuju uznemiravanje, grooming i fizičko nasilje. Činjenicu da je “The Flash” pušten u opticaj (i doima se prihvaćenim) neki će možda iskoristiti kao dokaz u prilog tezi da su dani “otkazvanja” završili, možda tamo s presudom protiv Amber Heard u njezinom slučaju protiv Johnnyja Deppa. Bilo kako bilo, Ezra Miller poslan je na liječenje, cinici bi rekli u jednakoj mjeri kako bi ozdravio i kako bi opravdao angažman kod velikog studija, a narod može gledati njegovu izvrsnu dvostruku izvedbu u filmu i istovremeno moralno osuđivati glumca koji ju je iznio.
Možda je sad napokon vrijeme da kažemo i pokoju riječ o samom filmu, onako kako bismo to možda učinili u recenziji. “The Flash” je izrazito zabavan superherojski film argentinskog redatelja Andrésa Muschiettija koji je svjetsku slavu stekao dvodjelnom ekranizacijom omiljenog horor romana Stephena Kinga “It”. Film prati mladog Barryja Allena koji koristeći svoje supermoći nezamislivo brzog kretanja vrati u prošlost u pokušaju da spasi život svoje majke, a oca od nezasluženog robijanja, no u tom postupku stvori paralelnu stvarnost u kojoj susreće mlađu verziju sebe. Dva Barryja nađu se tako pred zadatkom spašavanja svijeta kad general Zod (još jednom žalosno neiskorišteni Michael Shannon) krene u invaziju i devastaciju Zemlje.
“The Flash” stiže u vrijeme kad su paralelni svemiri naoko dominantna tema na velikom platnu, a Muschietti vidno uživa u svojoj prilici da kombinira sav dosad postojeći materijal u jedan kaotičan 140-minutni film. Tako dobivamo priliku susresti se s nekoliko iteracija Supermana i Batmana, između ostalih i naširoko omiljenim Bruceom Wayneom iz filmova Tima Burtona, ostarjelim Michealom Keatonom koji se ulozi vraća s toliko šarma da je studio praktički odlučio cijeli plan promocije odigrati na kartu njegovog lika, budući da je glavna zvijezda kompromitirana. To je pak dovelo do situacije u kojoj se neki posprdno pitaju zašto novi film o Batmanu nosi ime po drugom superjunaku.
Osim viteza tame koji je ovdje predstavljen u potpuno retro dizajnu iz devedesetih, Barry će za zaustavljanje Zoda morati pronaći i Supermana, no ispostavlja se da njegovu ulogu u ovom paralelnom svemiru ima njegova sestrična Kara Zor-El (Sasha Calle), odnosno Supergirl. Ova lažna Liga pravde tako će se upustiti u pokušaj spašavanja jedne linije stvarnosti, a putem će doći i do brojnih bolnih otkrića u kojima će ovaj izrazito zabavan film pokazati i svoju iznenađujuće emotivnu stranu.
Neke od najluđih scena u “The Flash” nastupaju na njegovom početku, a među njih svakako valja ubrojiti “baby shower” koji kao da dolazi iz nekog apsurdističkog crtanog filma. Ipak, film je osim zbog grijeha Ezre Millera dobio brojne pokude zbog CGI-ja koji je u ponekim trenucima izveden prilično loše. Premda je točno da je pretjerano korištenje kompjuterskih efekata upadljivo u previše navrata, vjerujem da to nije ono po čemu bismo ovaj film trebali pamtiti. Nisu to ni bezbrojni easter eggs koji prijete da će ugušiti ionako tanku priču, niti cameo pojavljivanja bivših protagonista stvorena pomoću umjetne inteligencije i deepfakinga. “The Flash” bi trebao ostati upamćen po svojoj ludoj odvažnosti da se istovremeno odluči za sve te poteze koje koristi i da uza sve to završi kao jedan od najzabavnijih naslova kanona.
Umjesto toga, “The Flash” će ostati zapamćen kao slijepo crijevo DCEU-a, film koji je stigao prekasno da spasi prokockani potencijal materije. Kad bi ostvario značajnu zaradu na blagajnama, onda bi se moglo razmišljati o održavanju tog slijepog crijeva na životu snimanjem nastavaka dok se paralelno razvija novi službeni opus u viziji Jamesa Gunna, ali vjerojatnije je da će priča završiti ovdje, na pola puta između neslavne prošlosti i dvojbene budućnosti. A s obzirom na nekvalitetu filmskog svemira koji nije uspio spasiti, takav bismo rasplet mogli opisati našom naslovnom sintagmom – “not great, not terrible.”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
