Potresna priča o traumama i zlostavljanju Evan Rachel Wood i mnogih drugih ne govori samo o Mansonu, nego daje realnu sliku odnosa zlostavljača i žrtve, kao i borbe i teškog puta do nadvladavanja traume.
Na filmskom festivalu u Sundanceu premijeru je doživio jedan od najpotresnijih dokumentaraca koji se istovremeno može gledati i kao ispovijest i kao horor film. Dokumentarna mini-serija u dva nastavka “Feniks iz pepela” (Phoenix Rising) nazvana je prema prijedlogu zakona koji je višestruko nagrađivana glumica Evan Rachel Wood sa skupinom feminističkih aktivistica i žrtava zlostavljanja predložila Kongresu (The Phoenix Act), a koji je i usvojen uz sitne izmjene. Serija se fokusira na njezino djetinjstvo, mladost i ljubavnu vezu prvoj epizodi Don’t fall (Nemoj pasti) te na načine na koje se nosila i suočila s traumom u drugoj epizodi Stand up (Ustani). Na festivalu je prikazana prva epizoda, a obje su dostupne na streaming platformi HBO Max.
Mini-seriju je režirala fantastična redateljica Amy Berg, koja je svojim prijašnjim radom pokazala da se ne boji dati glas žrtvama nadmoćnijih, pa je tako jedan njen dokumentarac Deliver Us from Evil (Izbavi nas od zla, 2006.) o pedofiliji u crkvi, a istu temu u Hollywoodu pokrila je u filmu An open secret (Javna tajna, 2014.). Režirala je i druge dokumentarce, ali ova dva čine se najsličnijima Feniksu iz pepela, jer prokazuju odnose moći koji su u pričama o zlostavljanju poprilično važni, ali se rijetko spominju. U posljednjih desetak godina, odnosno nakon golemog pokreta #metoo, mijenja se kolektivna svijest o zlostavljanju i traumama, a samim time i izvještavanje o njima. Ipak, bez obzira koliki društveni napredak ostvarili, i dalje je mučno slušati priče o nasilju, a pogotovo je stravično gledati scene silovanja, koje su prvo bile predstavljene kao simulirani seks.
U prvoj epizodi dokumentarca Wood opisuje kako je 2006. počela njezina veza s Brianom Hughom Warnerom poznatijim kao Marilyn Manson. U vremenu kad su prohodali ona je imala 18 godina, a on 37. Osim što su se oboje obilno drogirali, u odnosu je bilo jasno tko je dominantan, tj. tko je zvijezda: Wood je bila poznata po svojoj ulozi u filmu Thirteen iz 2003., ali ni blizu Mansonu, koji je tada bio na vrhuncu slave.
Wood je napokon progovorila i o kontroverznom spotu za pjesmu “Heart Shaped Glasses”, o kojem su godinama postojala naklapanja da se radi o porno-uratku, a ne glumi, a nakon ovog dokumentarca otvara se pitanje i o njegovim drugim spotovima, koji su puni nasilja nad polugolim ženama (npr. “Running to the Edge of the World”, “No Reflection”). Prvi detalj koji Wood hrabro otkriva, znajući da će i sama biti predmetom osude, jest to da je na setu bila pod utjecajem droga i apsinta. Drugi detalj je da je s Mansonom dogovorila snimanje i da nije bilo govora o pravom seksu, nego o glumi, a kad su se kamere upalile, on je penetrirao u nju bez njezinog pristanka (koji zakonski nije ni mogla dati jer je bila drogirana). Vrijedi napomenuti i činjenicu koja se ne spominje u dokumentarcu, a to je da Wood nije jedina koja je s Mansonom imala jedan dogovor o nastupu, koji je potom na licu mjesta pogažen, i to tako da je zbog njega nastala trauma. Naprimjer, tada 19-godišnja glumica i rokerica Taylor Momsen iz benda Pretty Reckless nastupila je 2012. s Mansonom a tada 43-godišnji pjevač počeo ju je hvatati za grudi i daviti, što nije učinio na generalnoj probi, prema svjedočenju asistentice Alane Thomas (sama Momsen to je predstavila kao nešto kul). U dokumentarcu se Wood osvrće na izjave u medijima iz toga vremena, kada je ona kategorički nijekala da je bilo seksa, a Manson je namjerno davao dvosmislene izjave, a čak se i hvalio da je seks bio stvaran. Jasno je koliko je žrtvama silovanja teško suočiti se s traumom koju su doživjele, priznati prvo sebi što se dogodilo, a potom i drugima, a nezamislivo teško je reći “evo pogledajte video mog silovanja”.
Činjenica da je Wood to rekla kod nekih kritičara nije primljena kao čin hrabrosti, što nesumnjivo jest, nego im zbog toga izgleda neuvjerljivo, pogotovo jer dolazi od vrhunske glumice. Pritom zanemaruju da je od njezine veze s Mansonom prošlo više od 10 godina, tijekom kojih se kroz terapiju uspjela skinuti s droga i koliko-toliko suočiti sa svojom traumom. I sama glumica rekla je da je svoju priču planirala odnijeti u grob jer je mislila da je jedina, ali ono što ju je odagnalo je to da su joj se nakon svjedočenja u Kongresu počele javljati druge žrtve, i muškarci i žene, koje su znale detalje koje ne može znati netko tko nije to prošao.
Na kraju krajeva, i Wood je svjesna da je za njen slučaj nastupila zastara, a to je jedan od razloga zašto je sudjelovala u pokretanju inicijative za promjenu zakona. Aktivistice su tražile da se promijeni članak zakona prema kojem za seksualno nasilje zastara nastupa nakon 1–3 godine tako da se vremenski rok za tužbu produži na 10 godina. Amandman je prihvaćen jednoglasno, uz izmjene, tj. produžen je rok tako da zastara nastupa nakon 3–5 godina. U scenama Feniksa iz pepela Wood govori da je bila toliko potresena kad je dala svoje svjedočenje kalifornijskom senatu da nije niti shvatila što se dogodilo kad je njihov prijedlog prihvaćen.
S druge strane, Manson je još 1995. na svojim koncertima, pred tisućama ljudi npr. prijetio obožavateljima koji se planiraju popeti na pozornicu da će, ako se popnu, “završiti pretučeni i silovani”. Postoje snimke neprikrivenoga fizičkog i verbalnog nasilja, postoje njegovi intervjui u kojima možda i namjerno potencira imidž psihopata. Mansonu nitko ne može poreći da je karizmatičan, umjetnički multitalentiran, inteligentan i duhovit. Njegova kritika društva polazila je od šoka i rušenja tabua, ali šok sam po sebi ne bi mu zajamčio slavu, da nije bilo britkog humora kojim je rastavljao licemjerje društva devedesetih na proste faktore. To je sigurno jedan od razloga zašto nitko njegove prijetnje nije shvaćao pretjerano ozbiljno.
A opet, njegove bivše partnerice nisu morale previše promišljati o tome šali li se Manson. Dobro su znale što je kadar učiniti. Čak i on sam u autobiografiji The Long Hard Road Out Of Hell (1998.) bez imalo krivnje opisuje kako je napao svoju majku, tako što ju je gađao bočicom parfema, pretukao pa pljunuo. Ipak, u Feniksu iz pepela ne spominje se da je Trent Reznor iz Nine Inch Nailsa rekao da je dio autobiografije koji govori o njemu fabriciran i da je davno prekinuo sve odnose s Mansonom, tako da sve tvrdnje iz te knjige treba uzeti s dozom zadrške.
Mansonova bivša žena Dita Von Teese nije ga nikad izravno optužila, ali u intervjuu iz 2007. rekla je kako bi voljela biti u vezi s nekim tko neće porazbijati sve prozore u kući kad se naljuti te da je bila iskreno šokirana kada je našla partnera koji je ne gađa stvarima usred noći u kokainskom bijesu. Iako je Von Teese, kada je Wood imenovala svog zlostavljača o kojem je godinama ranije progovorila, na svom Instagramu objavila da se svjedočenja žrtava ne poklapaju s njezinim iskustvom braka s Mansonom, i to u postu koji je do danas izbrisan, to se i ne čini baš uvjerljivim ako uzmemo u obzir da je većina žena koje su javno progovorile navela zabranu spavanja kao jednu od metoda mučenja koje su pretrpjele.
A tih metoda je zaista previše: uhođenje, hakiranje, zabrana kretanja, izolacija, izgladnjivanje, osvetnička pornografija (odnosno fotografiranje bez pristanka i slanje tih fotografija prijateljima), prijetnje nasiljem, prijetnje smrću, ucjena, vrijeđanje, žigosanje, rezanje, pijenje krvi, premlaćivanje bičem s nacističkom ikonografijom (koju je javnost inače otpisivala kao Mansonovu ironiju), davanje nepoznatih droga (Wood tvrdi da joj je miješao metamfetamin u kokain, što je shvatila kad je počela dobijati kraste po tijelu), gađanje raznim predmetima, a naposlijetku i seks bez pristanka, uključujući odbijanje da nosi kondom i silovanje beživotnog nadrogiranog tijela. Ako vam je čitanje ovog paragrafa bilo mučno, nemojte gledati ovu mini-seriju jer nisam navela ni blizu sve što se u njoj iznosi.
Spomenimo i ono što se ne pojavljuje u seriji. Najlakše je primijetiti da nema svjedočenja glumice poznate po ulozi u Igri prijestolja Esmé Bianco koja se nije bojala izaći u javnost i koja je prva podigla tužbu protiv Mansona (a ukupno su četiri koje su poznate javnosti). Moguće da je bila u strahu od protu-tužbe jer je Manson početkom ovog mjeseca podigao tužbu protiv Wood i aktivistice Illme Gore. Pritom Bianco nije ni prva ni zadnja koju je Manson vrbovao tako što ju je pozvao da glumi u njegovom filmu o životu Lewisa Carola Phantasmagoria, koji dakako nikad nije snimljen. Film se spominje u dokumentarcu, ali samo u kontekstu kako su se Wood i Manson upoznali. Osim toga, u dokumentarcu se pojavljuje klip u kojem Manson reže tortu sjekirom i komentira da sjekira nije za kolače, nego za žene. Bianco je u svojim optužbama opisala i scenu u kojoj ju je proganjao sjekirom po kući pa je samim time odsutstvo njezine priče iz dokumentarca još opipljivije (glumica se pojavljuje u nekoliko kadrova, ali u pozadini je, ne daje svoju izjavu).
U seriji se ne pojavljuju ni nebrojena iskustva ljudi koji s Mansonom nisu bili u vezi nego u poslovnom odnosu a koji su pobjegli glavom bez obzira, počevši od bivših članova benda kao što je John5 (danas gitarist benda Rob Zombie) preko pjevačica, glumica i zaštitara do osobnih asistentica (Ashley Walters pojavljuje se u filmu, ali samo u par scena). Ni Manson se ne pojavljuje u seriji, osim u starim klipovima, iako je pozvan dati izjavu, no na to su odgovorili njegovi odvjetnici. Priča daje glas žrtvama tako što daje glas jednoj glumici, ali kroz nju progovaraju tisuće žena koje nemaju tu snagu, koje nisu spremne trpjeti sekundarno zlostavljanje i napade zlostavljačevih obožavatelja. Wood je ipak poznata glumica, koja je dobila priliku i odgovoriti na Mansonovu reakciju na film u talk showu Whoopi Goldberg The View, pri čemu je priznala da je svjesna svoje privilegiranosti koju uživa kao poznata bijelkinja.
Jedini muškarac koji se pojavljue u dokumentarcu a da nije član obitelji Wood je Dan Cleary, koji je radio za Mansona i svjedočio emocionalnom i fizičkom nasilju na turnejama. U nizu objava na Twitteru napisao je da su ostali suradnici i članovi benda svi znali što se događa, ali šute zbog nepisanog kodeksa šutnje. U muzičkom svijetu događa se mnogo toga što nikad ne dospije u javnost, jer ljudi koji bi progovorili ostaju bez angažmana ili se jednostavno boje suprotstaviti nekome tko ima milijunski proračun.
Mansonova obrana, i na sudu i na internetu, zasnovana je na tvrdnji da su žrtve “ogorčene žene koje su znale kakav je” (čak su i na Facebooku našeg portala bili komentari poput “a što je očekivala”) i koje su “ljute jer ih je Manson ostavio i sad žele njegov novac”, a sve je golema urota koju su međusobno isplanirale. Na stranu snimke njegovog nasilja, na stranu njegovi intervjui, na stranu dokazi, od njega se ne traže nikakvi dokazi, njemu se vjeruje jer je eto provokator i autodestruktivan. Naprimjer, u intervjuu za Spin (u kojem je pričao i o svojoj fantaziji da razbije Evaninu glavu maljem) opisao je kako je nazvao Wood 158 puta nakon što ga je prvi put ostavila i za svaki put kad se nije javila on je na sebi zarezao ožiljak. To se na prvi pogled može činiti kao nešto romantično, ali nema ništa ljubavno u takvim činovima. Prijetnja nasiljem, pa čak i prema samom sebi, standardna je metoda manipulacije koju predatori koriste da bi emocionalno ucijenili žrtve kako ih ne bi napustile. Mansonu je to s Wood uspjelo te mu se nakon toga vratila, i po njezinom svjedočenju, tada doživjela najgore oblike fizičkog nasilja.
Sad kad je mnogo toga izašlo u javnost došlo je do nove traumatizacije, ovaj put obožavatelja. Mnogi koji su poštovali Mansonovu muziku i poruku ostali su razočarani, pa čak i defanzivni kao da su oni sami optuženi za zločine koje nisu počinili. Međutim, svojim neporecivo nasilnim ponašanjem prema onima koji su mu bili najbliži, sam Manson je taj koji se posrao na svoju kontra-kulturu, koja slijedom svega što danas o njemu znamo zvuči više kao kult. Ne samo to, nego se posrao na čitavu alternativnu zajednicu, pogotovo metalce, jer je dao argumentaciju onima koji tvrde da je to “demonska glazba” koja “potiče na nasilje”.
Ovaj dokumentarac je o Wood i njenom putu, u kojem se mogu prepoznati žrtve nasilja (bilo u vezi, bilo na poslu), jer su metode manipulacije do danas poprilično dobro istražene u psihologiji. U Feniksu iz pepela definicije osnovnih pojmova prikazane su u animacijama udžbenika prije pojedinih poglavlja prve epizode. Definiranje služi da potencijalne buduće žrtve prepoznaju obrasce ponašanja prije nego dožive nasilje, jer prije teških trauma redovno dolazi period veličanja, pažnje i pohvala koje zvuče predobro da bude istinite. Taj proces naziva se love bombing, odnosno bombardiranje ljubavlju. Obično uz njega dolazi grooming (doslovno: “timarenje”), koje se u našoj psihološkoj terminologiji ne prevodi ili se koristi termin “vrbovanje”, a HBO-ov nepotpisani prevoditelj dosljedno je prevodio “mamljenje” (što nije potpuno pogrešno, ali nije ni precizno).
Ovdje moram izreći i najveću zamjerku seriji, koja pak nema mnogo veze s Amy Berg i sadržajem epizoda. Hrvatski titlovi su na pojedinim mjestima toliko loši da oduzimaju pažnju od radnje. Osim spomenutog “mamljenja” umjesto “vrbovanja”, tu su i pogrešni prijevodi poput “Manson i Wood su bili fora” za “Manson and Wood were a thing”, što bi se trebalo prevesti kao “Manson i Wood bili su zajedno”. Žigosanje odnosno “branding” prevedeno je kao “obilježavanje”. Datum je napisan kao “11. rujan” a ne “11. rujna” (početnička greška, koja je mogući tipfeler jer se kasnije prevodi “12. rujna”). Anonimni komentar koji optužuje Wood da je zavela Mansona “Wood actively persued Manson” preveden je kao “aktivno je pratila Mansona”. Sintagma “she should name him”, odnosno “treba ga imenovati” prevedena je “treba ga prozvati imenom” te je dodana konotacija prozivke, koja daje određenu agresiju činu koji se od nje traži, a koje u originalu nema. Zamjenica “they” u jednini kojim se ne otkriva spol prevedena je kao “oni”. Na pojedinim mjestima su dijalozi koje Wood govori prevedeni u muškom rodu. Glagol hold u izrazu “you just held me” koji je Wood rekla svojoj majci trebao je biti preveden “samo si me zagrlila”, a preveden je doslovno “samo si me držala”. “Child actors” odnosno “djeca glumci” prevedeno je kao “djeca glumaca” (što bi bilo actors’ children). Najgora greška je kod mučnog opisa nasilja u drugoj epizodi, u kojem Wood opisuje pijenje krvi i kaže “I didn’t know that was a thing”, što znači “nisam znala da to postoji”, a prevedeno je “nisam znala da je to glavna fora”. Glavna fora?! U opisu čina nasilja? Nesretnog prevoditelja i ne možemo previše kriviti, ali postavlja se pitanje zašto HBO nema nikoga za QA, urednika koji bi pogledao seriju s titlovima i ispravio one dijelove prijevoda koji se ne poklapaju s onim što vidimo na ekranu (ima nas koji bismo s guštom prihvatili takav posao).
Unatoč zamjerkama s prijevodom i izostavljenim pričama, ova dokumentarna mini-serija je vrijedan uradak o boli koju je konkretno prošla Evan Rachel Wood. Trebale bi ga pogledati i osobe koje nikad nisu osobno doživjele teško nasilje, u najmanju ruku zbog onih koji dolaze, zbog klinki od 18 godina koje mogu završiti u raljama dvostruko starijih predatora i postati žrtve, a da to ni ne znaju. Kad to osvijeste za 10, 15, 20 godina, jedino što one mogu jest plakati i pokušati upozoriti javnost. Iako žrtve trpe posljedice do kraja života, zakoni i sudovi na traumu stavljaju rok trajanja. A to se definitivno mora promijeniti.
Ocjena: 8/10
(HBO Originals, 2022.)