Relativno rutiniran program četvrtog izdanja festivala Neposlušno nenadano je protresla jedna starija gospođa na klaviru i odaziv na radionicu koji je premašio sve kapacitete.
Minulog vikenda simpatizeri suvremene neinstitucionalne scene u Austriji i Sloveniji imali su pune dlanove posla. U bivšoj klaonici gradića Welsa, koji se kao manji gradski centar i važno prometno čvorište iole može usporediti s Vinkovcima ili Kninom, održan je festival Unlimited čiji je izbornik prvi put u povijesti festivala bio jedan Austrijanac. Ovaj put bečka ‘glazbena’ (sic) legenda Christof Kurzmann koji se u uši međunarodne javnosti svojedobno zabio kao antihaiderovski aktivist. Međunarodna glazbena tribina u Opatiji, pak, u fokusu je imala hrvatske glazbenike koji djeluju u dijaspori i znatno je odskočila u odnosu na prošlogodišnje izdanje. Izbornik festivala u Ljubljani, koji se poigrava s neposluhom i onim što se ne može čuti, Tomaž Grom, festival je zamislio daleko od gužvi tipičnih za Wels i Opatiju. U teatru Španski borci već godinama stoluje produkcija En Knap za izvedbene umjetnosti u Ljubljani.
Formalni početak festivala desio se na radionici iz improvizacije Seijira Murayame, japanskog bubnjara koji je svoj CV 1980-ih zasijao članstvom s Zeni Geva i Fushitsusha (beefhartovska vizija metala), uspjelo mu je biti članom downtown scene, a kao solo-izvođač odlikuje se nevjerojatno tihim i dugim vokalnim eskapadama te reduciranju seta na doboš, tek s jednom činelom. Višestruki je gost u Sloveniji kroz zadnje desetljeće, na radionicu mu se odazvalo preko 20 polaznika. Murayamina metoda zaintrigirala je post-dramskim zasadama – polaznici formiraju grupice kojima je zadatak istodobno startati špuru, no bez ‘sučeva’ označivanja trenutka za start. Ili daje polaznicima slobodno se kretati prostorom, žmirećki, a zaustave li se, zvukom spriječavaju druge od sudaranja. Otvorenje festivala uz vino i hranu, pada u MSUM (Muzjeu suvremene umjetnosti) uz instalaciju Taa G. Vrhovca Sambolca koji je sudjelovao i na forumu Dirty Ear uz sound-artist/ice kao što su Brandon LaBelle, Annette le Fort, Israel Martinez i Irena Tomažin. Tomažinova, glumica i pjevačica koju šira javnost zna kao frontwomen grupe Borghesia, nastupila je i u Welsu, a predstavu „Tijelo zvuku“ čijom je premijerom trebao okončati Neposlušno, otkazala je zbog bolova u križima.
Koncert otvorenja tako je pripao velikonu, instrumentu koji je izmislila srbijanska skladateljica Jasna Veličković s adresom u Amsterdamu. DIY instrument nastao na valu suvremenih zvučnih površina stvara magnetna polja ozvučena ručno izrađenim pick-upovima. Nakon nje nastupa danski trio Bomb uz švedsku saksofonisticu Lotte Anker – u gostima. Anker je već veteranka na free-sceni, koja polako gradi ciklus arpeggija na sopran-saksofonu, međutim njeni prpošni 40-godišnjaci nisu uspjeli uvjeriti publiku u opravdanost svojega imena. Tako da ih pišemo početnim velikim slovom, iako su na programu bili na caps lock.
Drugu je večer koncertno otvorila bečka pijanistica Sylvia Bruckner, gospođa koja je ljetos nastupila u duetu s Hamidom Drakeom na festivalu Konfrontationen. Solo je to na koncertnom klaviru, kao i na citri. Iako autodidaktica, koja je u glazbu ušla tek s 40 godina. „Trebalo je djecu podić“, povjerila mi se, a izvan rodne Austrije praktično je nepoznata. Žustrošću egzorcista upirući grubim plastičnim oruđem o unutrašnjost ‘kralja glazbala’, kao slideom izvlači teške nijanse i abrazivne teksture. Podjednako anarhična i atonalna, vjerna slogu Cecila Taylora – u brzim pretrčavanjima klavijature, teško joj je uloviti akorde u crno-bijelom pekmezu. Publika ostaje u laganom šoku, nije ni taj Beč za baciti. Za njom utrčava i a capella duet – klarinetist, alt-saksofonist i bas-klarinetist Frank Gratkowski s trombonistom Sebijem Tramontanom. Poput dva harlekina, a opet „musician’s musician“ jedan drugome, izvode ‘bruffu’, talijanskorođeni glazbeni cirkus nadograđen njemačkim perfekcionizmom tzv. proširenih tehnika. Posebno raspoložen je Gratkowski – klarinet svira i rastavljen na komade još uvijek pokazujući kompetentnost, saksofon preparira čašom vode u lulici. Perfekcionisti u ‘offu’, briljiraju i u poentiranju; zadnji takt svake skladbe skratili su taman za codu.
Skladatelj Tao G. Vrhovec Sambolec o sudionicima foruma ‘Neopranog uha’ kazao je kako ih zanima što zvuk može značiti izvan muzike i kako se može misliti o zvuku kao socijalnom momentu. Fascinirani okolišem visokih stambenih blokova i kockica u parku, napisali su partituru koju su stanari motrili iz ptičje perspektive kako bi kazalište kao prostor reprezentacije uspostavio kontakt sa mekoćom koja se nalazi unutar doma. U kasno subotnje popodne došlo je i do prezentacije radionice iz improvizacije, na kojoj je sudionike Murayama podijelio u dvije instrumentalne i vokalnu jedinicu. Sugovara u krnjim, pomalo šiljastim rečenicama, a svaka je gesta popraćena senzibiliziranim humorom koji je i poveliki odaziv polaznika, uspio apsorbirati. Podijelivši im upute (ali ne i pravila!) doslovno je prehodao scenom oponašajući para-koreografijom procese koji su na djelu tijekom tako zahtjevne vrste glazbene komunikacije. U frapantnom odsustvu bubnjeva i udaraljki, riječ gestom tijela postaje: vokali, bendžo kojeg se prevlači gudalom, teksture na kontrabasima, horizontalno položene gitare i saksofoni. Ma, milina. Dotle, publika je na samoj sceni, stolicama je improvizirano gledalište a kad se makne bočni zastor, otkriva se gledalište sve s onim kožnim foteljama. I tu se usidrio Murayama, ispred seta bubnjeva, na rubu scene, kloparajući u sporom binarnom ritmu predmetom o predmet. Prije šaman, nego li udaraljkaš, oslobađa vokal koji reži i skviči istovremeno, a dah kao da mu vječno traje. Kad sjedne za bubanj, gudi preko ride-činele stvarajući teksturu nalik lelujanju svile. Koncert je to u kojem najviše larme stvara gledatelj koji preglasno diše. Po svršetku i kratkoj pauzi lagano će i kraj festivala; svira duet trubača Axela Dörnera s Jean-Phillipe Grossom na prepariranom miks-pultu i računalu. Ako izuzmemo Groma, Tomažinovu i Murayamu, Dörner je najveća zvijezda festivala, poznat po tome što je iz post-bop i free-voda zvuk trube reducirao na dron čija boja podsjeća na rad Wartburgovog motora. „Svaka osoba u publici stvara svoje osobno djelo, ne možeš reći da postoji objektivna mogućnost za slušanje djela. Na osnovu informacije koju kao glazbenik šaljem, nastaje ono što čuješ iz samog iskustva, neki common sense“, promišlja. Sam je koncert elektroakustična kombinacija – digitalna i analogna elektronika, plus akustika. Gdje počinje i prestaje improvizacija teško je uprijeti prstom, Dorner svira njuorlinsku trubu sa slideom, iako sve što izvodi dolazi s usana, nema intervencije prstima ili slično. Krajnji učinak dosta je mlak, kao da je šuma kablova na pultu, zacrnila muziku, hegelijanski rečeno. Pored punih dlanova, poneki su očito imali i pune uši.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
