Drugi album Florence + Machine predstavlja napuštanje indie struje i punokrvni ulazak u pop vode i to toliko uspješan da će se vjerojatno na ovogodišnjem Brit Awardsu pjevačica Florence Welch zajedno s Adele umoriti od stalnog hodanja po nagrade do pozornice. Iako BA izlazi s nominacijama 12. siječnja, ishod se čini predvidljiv…
Treća „What The Water Gave Me“ je pak znak da ono prije nije bilo ni blizu vrhunca epike, ta pjesma je poput bezobraznog psihodeličnog sklopa „White Rabbita“ i „Somebody To Love“ koji tako vješto muči srce i noge slušatelja u stalnoj igri suspenzije i eksplozije dok zajedno s njom pjeva refren „Lay Me Down, Let The Only Sound Be The Overflow…“
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=am6rArVPip8[/youtube]
Sljedeća je na redu balada „Never Let Me Go“ koja kao da je pobjegla iz pjesmarice Celine Dion, ali završila u pimp my song radionici Kate Bush. Ukratko prije nego ju je Florence Welch otpjevala to nije bila pjesma već sapun na dasci iznad provalije, nešto po čemu se 99 posto pjevačica skliže na guzici čim su izustile prvi stih. „Never Let Me Go“ je tako još jedan očit primjer da je Florence vjerojatno vanzemaljka, ili vampirka koja nam servira priče da ima 25 godina – možda je imala toliko kad ju je ugrizao vampir tamo negdje 1965.
„Breaking Down“ je pak uspješno svladana školica Davea Stewarta, lagano poigravanje benignom, ali pamtljivom melodijom na klavirskim tipkama, intermezzo prije novog uspinjanja i poniranja u soul-psihodelične dubine u obliku „Lover To Lover“ koja kao da je ekspresnom linijom vremenske željeznice došla s pozornice Woodstocka, ali naravno nije. „No Light, No Light“ je predivni hommage glazbenim divama 80ih u prvom redu Kate Bush i Annie Lennox, ali opet sa snažnom obrednom mantrom koja kao da je bešumni pulsirajući i nikad egzaktno odsvirani pozadinski ritam cijelog albuma. Pred kraj pjesme Florence vapi za biblijskim otkrivenjem i time stvara uvod u okultni koral „Seven Devils“, koji posjeduje sve što treba da ga u svoju set listu uvrsti i Gregorian, pa da se svećenstvo (s razlogom) propne na zadnje noge u svom negodovanju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WbN0nX61rIs[/youtube]
„Heartlines“ nastavlja obred uz bubnjarsku kanonadu svojstvenu ranim world music koracima Paula Simona, a dancefloor ozračje osamdesetih uspješno proširuje naredna „Spectrum“, a da nema odmora od ubitačno zaraznih refrena i na kraju albuma svjedoči i „All This And Heaven Too“. Dosada je pojam koji na ovom albumu ne postoji, a finalni epski pulsirajući egzorcizam predstavlja „Leave My Body“.
Na kraju ostaje samo zbunjenost je li ovo pop bliske nam budućnosti, stari pop s vrhunskim faceliftingom ili je Florence + The Machine neovozemaljsko poigravanje bespomoćnim ljudskim dušama?
„Ceremonials“ je suviše savršen da bi dobio najvišu ocjenu. Uhvatite li sebe da ga tri puta uzastopno slušate, možda je vrijeme da potražite dobrog egzorcista. Jer ako netko s 23 godine uspješno razbuca inde filozofiju i postane mainstream zvijezda, a s 25 napravi pop album koji ne izlazi iz glave, što onda očekivati kad treći put uđe u studio? Tu nisu čista posla…
Ocjena: 9/10
(Island / Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
