Florence Welch i njen prateći bend The Machine po drugi put su posjetili Hrvatsku. Nakon Zagreba 2016. godine na red je došla pulska Arena u kojoj je predstavljen recentni materijal s albuma ‘Dance Fever’.
Tko je gledao i slušao Florence + The Machine prije sedam godina na INmusic festivalu na zagrebačkom Jarunu možda je očekivao da će nešto slično gledati i slušati u pulskoj Areni u nedjelju 18. lipnja, no scenski i izvedbeni makeover ova je britanska pjevačica izvela u potpunosti.
Prva dva albuma „Lungs“ i „Ceremonials“ išli su u smjeru da se na sceni eventualno javlja neka nova moderna Grace Slick, a iz istih se cijedila rock psihodelija obavijena mistikom. U međuvremenu s rastom popularnosti sve jače su dominirali imperativi pop proizvoda, pa je taj rock lagano kopnio. Primjerice, Florence + The Machine imali su najglasniji headlinerski koncert te 2016. u Zagrebu, dok je u nedjelju u Puli to bilo u domeni onog što običavamo nazvati pristojnom glasnoćom, koju obično redovno nadglasa čavrljanje posjetitelja, ako vas ‘zapadne grah’ da ste u blizini takvih.
Set lista je donijela impresivni zahvat u korist novog materijala, skoro pa se može reći, nezabilježen potez kod izvođača takvog kalibra popularnosti koja se i u jednoj Hrvatskoj očitala na način da je koncert bio rasprodan mjesecima unaprijed. Od 14 pjesama s „Dance Fever“ albuma, svega dvije nisu bile odsvirane, konkretno „Back In Town“ i „Girls Against God“. Sve ostale bile su na repertoaru.
S prijašnjeg „High As Hope“ svoje mjesto našle su pak samo dvije; „Big God“ i „Hunger“, za jednu više, tj. s tri bio je zastupljen „How Big, How Blue, How Beautiful“, s debitantskog „Lungs“ bile su uvrštene „Dog Days Are Over“, „Kiss With A Fist“, „Cosmic Love“ dok je s „Rabbit Heart (Raise It Up)“ okončan jednoipolsatni koncert. U službenom dijelu koncerta nije se našla niti jedna pjesma s „Ceremonials“, albuma s kojim se Florence Welch probila u velikom stilu na scenu. Za porciju pjesama s tog nosača zvuka trebalo je pričekati bis da bi se čule „Never Let Me Go“ i „Shake It Out“ i to više u folk maniri.
Florence je bila obučena u bijelu kitnjastu haljinu i kao da je bila inkarnacija neke „bijele svećenice“ svjetla & ljubavi iz keltskih legendi ili Tolkienovih djela, neka „Gandalfina“, da je tako nazovem. Da će to više biti koncert zbornog pjevanja, a manje plesanja, možda se dalo i naslutiti i prije nego li je sve počelo, obzirom da je centralno uzvišenje na pozornici na kojem je obično bubnjar kao glavni pokretač ritma bilo ukrašeno poput nekog obrednog podesta neke neznane religije, dok je bubanj bio ‘izguran’ u sam kut zadnjeg dijela pozornice.
Ugođaju nekakvog pretkršćanskog obreda slavljenja ljetnog solsticija pridonosile su i brojne obožavateljice koje su nosile cvjetne vjenčiće na glavi. A među njima je bio nemali broj onih toliko vjernih i odanih da su po svjedočanstvima koncertnog osoblja već dan prije čuvale prva mjesta u redu i kampirale pred Arenom kako bi se po otvaranju vrata dočepale prvih redova. Dakako, njima je scenarij bio itekako poznat jer je Florenece Welch u prvoj polovini koncerta dolazila među njih i na njihovim rukama pjevala.
I taman, ljetni solsticij je tog 18. lipnja bio pred vratima, a ulogu Stonehengea preuzela je daleko impozantnija pretkršćanska građevina – Vespazijanova Arena koju je po legendi taj rimski car dao sagraditi u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi. Možda zato pozornica nije bila zatvorena platnom, baš da bi se impozantna građevina mogla vidjeti u potpunosti s pozornice.
Na svakoj pjesmi orili su se ne samo refreni, već kompletni tekstovi pjesama jer britanske publike nije nedostajalo obzirom da su nekoliko sati prije koncerta Ryanairovi avioni pogustili zračni promet nad Pulom. Hrvatsku publiku ste lako mogli prepoznati, ona nije toliko držala mobilne telefone u zraku i sve snimala, već je na njima paralelno gledala finalnu utakmicu Lige nacija između Hrvatske i Španjolske.
Iskreno sam zahvalan na trenutku kad je Florence Welch osobno načas prekinula tu pomamu bjesomučnog snimanja iz tisuće ruku (od čega jednostavno niste mogli vidjeti dobar dio toga što se događa na pozornici, osim ako niste gledali ‘prijenos’ na mobilnim ekranima ispred vas), kad je rekla da svi spuste aparaturu i da pokušaju bar nešto doživjeti i ostaviti za sjećanje, a ne za snimke. Ali je i to bilo kratkog daha. Nek’ misli tko što hoće, ali koristim ovu priliku da bih rekao da su blaženi oni rijetki izvođači koji to ne toleriraju. Jest da ljudi vole snimati, ali ovo na Florence + The Machine je baš bio neki snimateljski fanatizam u igri, kao da nije bilo neke normalne mjere kad treba stati zbog neke elementarne pristojnosti prema onima koji su htjeli nešto vidjeti uživo i memorirati to u vlastitom mozgu.
Osobno, ovaj koncert više je podsjećao na neku masovnu misu, obzirom da je kao i na svakoj misi nedostajalo plesnog groovea. Kad sam sat vremena od početka koncerta po prvi put čuo izraženu gitarsku distorziju više mi se činilo da je u pitanju slučajni kratkotrajni incident. Naravno da nije bio jer je i Florence to popratila riječima da je „ovo ipak Dance Fever turneja“. Malo ironično od Gandalfine, koja je tek na samom kraju na to opet podsjetila izvedbom „Rabbit Heart (Raise It Up)“.
Ako moram dati krajnji sud, ne mogu pobjeći od ocjene da ritam nije igrao bitnu ulogu u klimaksu, ili mu je bila prekratka. The Machine ne da se nije oznojio, već kao da je radio na pola snage. Bio je to pop show za mase lišen bilo kakve vrste tamnijih nijansi u umjetničkom zahvatu, da bar sva ta svjetlina što se odvijala na pozornici dobije neki vrjedniji kontrast, a ne da je ugođaj kao da sam na koncertu na kojem se pjevaju hitovi iz Disneyevih animiranih filmova.
Nažalost je i naša Bad Daughter koja je nastupila prije Florence + The Machine ubilježila bljedunjav koncert. Ne svojom krivnjom, već okolnostima setapiranog koncerta koji nije bio planiran biti glasnim. Tko god je bio prošle godine u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo zna koliko je glasnoća bila bitan faktor njenog nastupa. U nedjelju u Puli je cijeli bend išao tiho s razglasa, posebice vokal Dunje Ercegović koji je prije nekoliko godina na istom mjestu izmamio jednog Roberta Planta iz bacstagea da izađe i posluša ko’ to tamo pjeva, a tad je imala samo akustičnu gitaru u rukama. Klasična sačekuša za predgrupe, reklo bi se, jer nije glavna zvijezda napravila svoj brod da bi se nasukala. Sretan ljetni solsticij svima koji slave.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
