Foals ‘What Went Down’ – nema više zezancije s oksfordskim ‘štreberima’

Što je otišlo prema dolje u slučaju britanske indie rock grupe Foals? Ukratko, ništa. Dapače, njihov četvrti studijski album ‘What Went Down’ najbolji je u njihovoj karijeri.

Foals ‘What Went Down’

„What Went Down“ puno je bolji i kompaktniji od prethodnog „Holy Fire“, kao što je i producentski posao uspješnije napravio James Ford koji se hvatao i instrumenata po potrebi tijekom snimanja, poznat po radu sa Simian Mobile Disco, Arctic Monkeys i The Last Shadow Puppets, nego što su to na „Holy Fire“ uradili jednako poznati Alan Moulder i Mark Ellis. No možda nije do producenata stvar, koliko do benda. Obično je tako. Po onoj staroj praksi da većina bendova sazrijeva tek s trećim albumom, Folasima se to dogodilo s četvrtim, iako ih je naravno britanska kritika iskovala u zvijezde prije dvije godine.

U osobnom slučaju, koliko mi i nisu bili neki zgoditak na prošlogodišnjem INmusicu, da su imali ovakav album i ovakve pjesme sigurno bi sve bilo daleko drugačije. Iz sadašnje perspektive, svakako bi ih trebalo još jednom vidjeti. Sad stvarno imaju adute velikog benda.

Na „What Went Wrong“ zadržali su svoju stilsku šarolikost, ali su igrali i na adute punkrvnih rock singlova koji drobe sve pred sobom i ne ostavljaju prostora dvoumljenju da ti momci znaju posao i osjećaju pozornicu. Naslovna „What Went Down“, koja ujedno i otvara album, kao i naredna „Mountain At My Gates“ stvaraju kompresirani stampedo u stilu Stoogesa. Prepoznatljivi su potpisi korijena, ali je i pjevač Yannis Philippakis skoro neprepoznatljiv u svojoj transformaciji u pjevača koji reži i vrišti iz petnih žila i to fokusirano i samouvjereno na slušatelja, a ne emotivno rasplinuto. Nakon takva dva zgoditka jasno je kako postoje dobar pozitivni pomak, a sa širenjem glazbenog spektra Foals donosi niz ugodnih iznenađenja.

„Birch Tree“ kao da je križanac između Duran Duran i Bloc Party, dakle pomalo nespojivo, ali hrabro i s dobrim ishodom, stvarajući dobru distinkciju od početne žestine, te otvarajući prostor eteričnoj baladi „Give It All“ i potom potmulo-pulsirajućoj „Albratros“. Zanimljivo je kako i u jednoj i drugoj pjesmi Foals kao da su oslonjeni na ritam ljudskog srca. „Albatros“ posjeduje dodatni element himničnosti i širine. Spomenuti da su s njom na terenu Coldplaya u ovom trenutku bi povuklo i neke negativne konotacije, možda prije na tragu izvrsnih (ali ne toliko uspješnih) Dove.

„Snake Oil“ opet donosi pakleni žar i sirovost garaže, upućujući na to kako je grupa razmišljala o vinilnoj koncepciji albuma i o dvije uravnotežene cjeline, da bi „Night Swimmers“ koja je iako urešena poletnim plesnim ritmom dovoljno tamno obojana, posebice kad u drugom dijelu pjesme počnu rovariti distorzije dok Philippakis podsjeća na nabrijanog predvodnika nekog underground partyja.

Prvi najjači baladni moment donosi „London Thunder“ kao podsjetnik na indie folk koji je pomalo utihnuo u zadnje vrijeme, da bi raspoloženje s „Lonely Hunter“ otplovilo put sanjivog post rocka. Drugi najjači baladni moment zatvara album. „A Knife In The Ocean“ možda snažno evocira na najbolje trenutke My Morning Jacket, ali opet s dovoljno snažnim pečatom Foalsa. Da je slučajno album otvoren s tom pjesmom, konotacija svega bila bi drugačija, ali ovako na kraju, kad je proteklo sasvim dovoljno vremena za uočiti evoluiranje benda, jasno je kako se Foals mogu nositi sa svime i u svoju korist.

Ako ovako nastave sigurno će dogurati do vrha.

Ocjena: 9/10

(Warner / Dancing Bear, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X