Uvijek kada krenu priče o smrti rock’n’rolla ili barem njegovom stalno opadajućem značaju pojavi se niz fantastičnih bendova sposobnih da po tko zna koji put dokažu kako se format bas-dvije gitare-bubanj još uvijek nije sasvim istrošio, vjerojatno nikada ni neće.
Kao i mnogo puta dosad, većina tih sastava dolazi iz Velike Britanije, pri čemu je dublinska petorka Fontaines D.C. moćnim debijem „Dogrel“ zauzela mjesto u prvim redovima scene koju, među ostalima, sačinjavaju sjajni Idles i vrlo obećavajući Shame.
„A Hero’s Death“ možemo promatrati kao naličje „Dogrela“, reakciju na sve što im se događalo otkad su ostvarili snove i dotadašnju svakodnevicu zamijenili turnejama i svirkama po čitavom svijetu, uključujući i zagrebački INmusic na kojem su nastupili prošle godine i po svoj prilici iduće ‘ako prilike dozvole’.
„I Don’t Belong“, „Love is the Main Thing“ i „Televised Mind“, prve tri stvari na albumu, kao da potvrđuju onu staru ‘pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti’ s obzirom na turobne, rezignirane stihove i proporcionalno neurotične post-punk melodije i ritmove. Već u uvodnoj „I Don’t Belong“ pjevač Grian Chatten tako poručuje da ne želi pripadati nikome i ispunjavati ničija očekivanja; „Televised Mind“ opora je dijagnoza nepregledne vojske idiota zatočenih ispred različitih ekrana i nesposobnih za bilo što, a čak i skladba naslovljena „Love is the Main Thing“ sadrži stihove poput „tired of embracing/alwaysly floating/never devoting“.
U toj trilogiji pronalazimo još jednu potvrdu iznimnog utjecaja pokojnog Marka E. Smitha i manijaka iz The Falla, kako repetitivnim riffom koji nosi cijelu pjesmu tako i Chattenovim monotonim spoken word vokalom, istini za volju, uhu puno ugodnijim od onog njegovog uzora. Kultnim Manchestercima ipak se najviše približavaju u paranoičnoj “Living in America” koju sam doživio kao svojevrsni nastavak Fallove “LA”. Spomenuti riff u “I Was Not Born” vremeplovom je otputovao sve do Velvet Undergrounda, gdje se, s obzirom da je riječ o najlošijem trenutku albuma, nije toliko dobro snašao.
“A Hero’s Death” sadrži i četiri balade u kojima se čuje eho ranih Bunnymena i kasnijeg Ridea (“You Said”), razbarušenost Libertinesa u nostalgičnoj “Oh Such a Spring” i malo nedorađenoj “Sunny” te komercijalnijih indie sastava novije britanske povijesti u završnoj “No”. Osobno mi taj dio ploče nije tako dobro sjeo, no zato sam na svoje itekako došao u “A Lucid Dream” i fenomenalnoj naslovnoj stvari u kojoj Grian, kao da nas pokušava razbuditi, uzvikuje mantru „Life ain’t always empty“.
Sve u svemu, za nijansu slabije od “Dogrela”, ali i dalje jako dobro. Ovo bi stvarno mogao postati veliki bend…
Ocjena: 8/10
(Partisan, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
