Fontaines D.C. ‘A Hero’s Death’ – naličje ‘Dogrela’

Uvijek kada krenu priče o smrti rock’n’rolla ili barem njegovom stalno opadajućem značaju pojavi se niz fantastičnih bendova sposobnih da po tko zna koji put dokažu kako se format bas-dvije gitare-bubanj još uvijek nije sasvim istrošio, vjerojatno nikada ni neće.

Fontaines D.C. ‘A Hero’s Death’

Kao i mnogo puta dosad, većina tih sastava dolazi iz Velike Britanije, pri čemu je dublinska petorka Fontaines D.C. moćnim debijem „Dogrel“ zauzela mjesto u prvim redovima scene koju, među ostalima, sačinjavaju sjajni Idles i vrlo obećavajući Shame.

„A Hero’s Death“ možemo promatrati kao naličje „Dogrela“, reakciju na sve što im se događalo otkad su ostvarili snove i dotadašnju svakodnevicu zamijenili turnejama i svirkama po čitavom svijetu, uključujući i zagrebački INmusic na kojem su nastupili prošle godine i po svoj prilici iduće ‘ako prilike dozvole’.

„I Don’t Belong“, „Love is the Main Thing“ i „Televised Mind“, prve tri stvari na albumu, kao da potvrđuju onu staru ‘pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti’ s obzirom na turobne, rezignirane stihove i proporcionalno neurotične post-punk melodije i ritmove. Već u uvodnoj „I Don’t Belong“ pjevač Grian Chatten tako poručuje da ne želi pripadati nikome i ispunjavati ničija očekivanja; „Televised Mind“ opora je dijagnoza nepregledne vojske idiota zatočenih ispred različitih ekrana i nesposobnih za bilo što, a čak i skladba naslovljena „Love is the Main Thing“ sadrži stihove poput „tired of embracing/alwaysly floating/never devoting“.

U toj trilogiji pronalazimo još jednu potvrdu iznimnog utjecaja pokojnog Marka E. Smitha i manijaka iz The Falla, kako repetitivnim riffom koji nosi cijelu pjesmu tako i Chattenovim monotonim spoken word vokalom, istini za volju, uhu puno ugodnijim od onog njegovog uzora. Kultnim Manchestercima ipak se najviše približavaju u paranoičnoj “Living in America” koju sam doživio kao svojevrsni nastavak Fallove “LA”. Spomenuti riff u “I Was Not Born” vremeplovom je otputovao sve do Velvet Undergrounda, gdje se, s obzirom da je riječ o najlošijem trenutku albuma, nije toliko dobro snašao.

“A Hero’s Death” sadrži i četiri balade u kojima se čuje eho ranih Bunnymena i kasnijeg Ridea (“You Said”), razbarušenost Libertinesa u nostalgičnoj “Oh Such a Spring” i malo nedorađenoj “Sunny” te komercijalnijih indie sastava novije britanske povijesti u završnoj “No”. Osobno mi taj dio ploče nije tako dobro sjeo, no zato sam na svoje itekako došao u “A Lucid Dream” i fenomenalnoj naslovnoj stvari u kojoj Grian, kao da nas pokušava razbuditi, uzvikuje mantru „Life ain’t always empty“.

Sve u svemu, za nijansu slabije od “Dogrela”, ali i dalje jako dobro. Ovo bi stvarno mogao postati veliki bend…

Ocjena: 8/10

(Partisan, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X