Foo Fighters ‘Medicine At Midnight’ – medicina posljednjih rock dinosaura

Jubilarni deseti studijski album Foo Fightersa originalno je trebao biti objavljen 2020. godine, no zbog poznatih pandemijskih razloga izlazak je pomaknut na početak veljače ove godine.

Foo Fighters ‘Medicine At Midnight’

Za bend Davida Grohla to i nije bila prevelika šteta u smislu recentnosti materijala koji odiše uopćenom, da ne kažem tradicionalnom rock pričom, rezimirajući u to poruke i misli tekstova, kao i samu glazbu. Dapače, u ovom trenutku to dolazi kao svojevrsno osvježenje – štivo iz vremenske kapsule neopterećeno korona realnošću.

„Medicine At Midnight“  Foo Fightersa je pravovjerni srednjestrujaški rock album koji zadovoljava potrebe te vrste publike jednako kako ih možda zadovoljava i „Power Up“ grupe AC/DC. No u odnosu na prethodni „Concrete And Gold“ iz 2017. postoje tri pozitivna pomaka.

Prvi je u produkciji. Jest da je opet bio u igri, više-manje pop, producent Greg Kurstin, no za razliku od „Concrete And Gold“ kojeg je nepotrebno natrpao brojnim nasnimavanja i pretjerano polirao, čini se da je na „Medicine At Midnight“ ipak osjetio da bend treba ‘prodisati’, pa u tom smislu Foo Fighters opet zvuče kao bend ljudi, a ne terminatora na steroidima.

Drugi je kraća minutaža albuma, tj. ukupno 36:32 minuta – vinilni old school pristup dokazano dovoljan za staviti fokus na bitno i izbjeći punjenja minutaže ako za to nema pretjeranog kreativnog razloga, ili ga svesti na minimum, što ovdje i jest slučaj.

Treći pozitivan pomak je Grohlovo skidanje fokusa s AOR utjecaja nekadašnjih stadionskih giganata poput Queen ili Aerosmith, tj. više ima utjecaja Motörheada i Thin Lizzy što je u konačnici i neko puno prirodnije okruženje za Grohla koji se uspio svijetu nametnuti kao posljednji roker velikog kalibra, ali ipak ga je nemoguće doživjeti u svjetlu i kao jedno od najboljih grla rock and rolla.

Dakako, ima u kolažu ponuđenih pjesama otklona koji iskaču iz poznate Foo Fighters matrice, kao primjerice prvi singl „Shame Shame“ objavljen u studenom, koji je prvenstveno nudio drukčiji bubnjarski pristup Taylora Hawkinsa koji je svoju liniju složio poput modernog elektroničkog loopa, što je vjerojatno i ostale u bendu prisililo na drukčije aranžmane. No druga dva singla bila su dokaz da fanovi neće biti zakinuti za ‘stare’ Foo Fighterse, „No Son Of Mine“ je nasred, već spomenute Motörheada – Thin Lizzy ceste, dok „Waiting On The War“ zvuči kao da je nastala u periodu kad je Grohl skladao „Learn To Fly“.

Album otvara „Making A Fire“ kompaktni crossover u kojem ritam sekcija i gitare djelomično evociraju na Grohlove godine u Them Croocked Vultures tj. Queen Of The Stone Age, no cjelokupni sklop ipak više naginje prema stadionskom stompu utopljenom u southern rock motive. Već spomenuta „Shame Shame“ kao da se nakon toga uvodnog vatrometa decentno ušetava i nužno diže očekivanja na višu razinu, koju potom nevezano za žestinu ritma ipak spušta „Cloudspotter“ koja se doima kao filler do „Waiting On A War“ koja zajedno s naslovnom „Medicine At Midnight“ na solidnoj visini zadatka drži završetak prve strane vinila.

B strana donosi dovoljno kompaktnosti; otvara je „No Son Of Mine“ i nastavlja „Holding Poison“, možda i najkompleksnija pjesma sa svojim psihodeličnim izletom, dok balada „Chasing Birds“ daje odušak u pravom trenutku, prije nego li album odjavi rock-disco hibrid „Love Dies Young“.

U konačnici „Medicine At Midnight“ je solidna ploča srednjestrujaškog rocka, ali ništa više od toga, iako i pojam „srednje struje“ rocka kakav smo poznavali lagano odumire jer je takvih bendova sve manje i manje. Hoće li Foo Fighters biti posljednji u tom nizu, pokazat će vrijeme.

Ocjena: 7/10

(RCA / Sony / Menart, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X