Tindersticks ‘Distractions’ – zrcalo ljepljivog ugođaja

Klizeći između minimalističke introspekcije i pulsirajuće nervoze, novi album Tindersticksa ni u jednom trenutku ne dostiže ljepotu zvuka svog prethodnika, no to mu ni nije namjera.

Tindersticks “Distractions”

Ako bismo analizirali dosadašnju diskografiju engleskog chamber pop sastava Tindersticks njihova izdanja bismo mogli ugrubo razdijeliti na ona šansonjerske, raskošno orkestrirane albume koji nadahnuće vuku iz europskog popa šezdesetih i sedamdesetih, te one više “bendovske” albume gušće teksture s nagnućima prema funku i soulu. Divan primjerak prethodne skupine svakako je predstavljalo njihovo posljednje izdanje koje se pojavilo krajem 2019. godine, album “No Treasure But Hope”, dok drugu kategoriju čine naslovi poput “Simple Pleasures” (1999.) ili recentniji “The Waiting Room” iz 2019. godine.

Stuart Staples (foto: Promo)

Iako ne žele da ga se naziva “lockdown albumom” njihov najnoviji naslov “Distractions” ne može pobjeći od svoje prirode. Nastao je u vrijeme koronakrize, a njegov glavni tvorac, frontmen benda Stuart Staples, razvio ga je upravo u danima izolacije, što se na ploči svakako i osjeća. Ako ga trebamo razvrstati u jednu od početno spomenutih kategorija, onda svakako više naginje onoj drugoj: miran je, ponekad čak letargičan, ali bruji i određenom dozom nelagode svojstvenom današnjim vremenima.

Neobična je to zvjerka čak i katalogu poput onoga Tindersticksa. Ono što prvo zapinje za oko jest prilično tanak broj pjesama, njih sedam. Album je zrcalne prirode, pa se na njegovim rubovima nalaze dvije najduže kompozicije njihovog cjelokupnog opusa, uvodna “Man Alone (Can’t Stop The Fading)” čije trajanje prebacuje impozantnih jedanaest minuta koja sporo tinja preko pulsirajuće bas linije bez čvrste forme i strukture, stvarajući ugođaj hipnoze koji na spektru osjećaja prelazi od ugode do lagane nervoze, te gotovo desetminutna “The Bough Bends” koja počinje i završava cvrkutom ptica, a djelomično nastavlja vjekovječnu tradiciju benda u stvaranju spoken-word pjesama kakve se mogu naći na gotovo svakom dosadašnjem izdanju.

Na rubne elemente naslonjene su dvije pjesme koje bi se mogle proglasiti svojevrsnom buffer zonom, minimalistička “I Imagine You” koja je također dobrim djelom recitirana, te frankofona klavirska balada “Tue-Moi” posvećena stradalima terorističkom napadu na pariški klub Bataclan. No, ono što posebno upada u oči jest činjenica da samo srce albuma – čak tri pjesme od njih sedam – čine obrade. Izbor izvođača koje obrađuju eklektičan je kako se od ovog benda i očekuje. Prva u nizu je ujedno možda i najbolje, “A Man Needs A Maid” s legendarnog albuma Neila Younga “Harvest” iz 1972. koju je u izvorniku obilježila izražena opreka između bombastične orkestracije i banalnosti teme – nemogućnosti muškarca da se brine sam o sebi. U izvedbi Tindersticka koji su s ovom pjesmom petljali desetak godina ona je atmosferična i baršunasta, možda bliža estetici Leonarda Cohena nego Youngovoj energiji za što su dijelom zaslužni i prateći vokali Gine Foster.

Druga obrada također se već neko vrijeme provlačila kroz repertoar benda. Riječ je o pjesmi “The Lady with the Braid” kantautorice Dory Previn, nekadašnje supruge poznatijeg skladatelja Andréa Previna. Zadnji cover je ujedno i najavni singl “You’ll Have to Scream Louder” posuđen iz repertoara engleskog post-punk sastava iz osamdesetih, Television Personalities. Mekoća Stuartovog glasa od izvorno britke i grube pjesme ponovno je napravila nešto drugačije, ali možda upravo zbog toga anskioznost iz nje izbija na još očitiji način. Vrisak ostaje zatomljen, kad bi u skladu s imenom vrisnuo glasnije, osjećaj napetosti bi popustio, no ovako ključa od početka do kraja.

“Distractions” ni u jednom trenutku ne dostiže ljepotu zvuka svog prethodnika, no to mu ni nije namjera. Ova ploča klizi između minimalističke introspekcije i pulsirajuće nervoze te između autorskog materijala u eksperimentalnoj formi i obrada pjesama sa zadanim oblikom. Nećemo ga ubilježiti kao najbolje izdanje Tindersticksa, ali niti otpisati kao tek interesantan pokus u doba korone budući da izvrsno ilustrira jedno od najvećih umijeća ovog benda, a to je stvaranje opipljive atmosfere koja je u ovom slučaju toliko snažna da u određenim prilikama daje osjećaj da se lijepi za kožu. Toliko da ćete je nakon slušanja gotovo pokušati isprati sa sebe.

Ocjena: 7/10

(City Slang, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X