EP ‘Saint Cecilia’ prvi je album posvećen žrtvama terorističkog napada u Parizu. Nije bilo planirano, ali tako je ispalo…
Plan je bio da „Saint Cecilia“ izađe usred europske turneje Foo Fightersa. Međutim, dogodio se Bataclan, masakr u Parizu koji je Dave Grohl pratio iz svoje hotelske sobe u Berlinu. Rock and roll je napadnut, turneja je otkazana, a EP „Saint Cecilia“ pušten je na besplatni download kao poklon fanovima i posveta svim žrtvama terorističkog napada uz mogućnost doniranja novca za žrtve na stranici www.saintceciliaep.com.
„Možda ove pjesme donesu malo svjetla u ovaj mračni svijet. Da nas podsjete da je muzika život i da nada i oporavak mogu ići ruku pod ruku s pjesmom. To nam ne mogu oduzeti“, napisao je Grohl dok se još nije znala sudbina članova Eagles of Death Metal, a cijelo pismo priloženo je uz ovaj EP. Sveta Cecilija, nimalo slučajno, zaštitnica je glazbenika.
Pet svježih pjesama nastalo je, očito, na istom valu inspiracije kao i album „Sonic Highways“; grandiozna produkcija, upaljeni svi mogući efekti na gitarama, bubnjanje bez predaha i pjevanje iz petnih žila. Osamdeset posto materijala na „Saint Ceciliji“ zvuči upravo tako, ali je i razvidno zašto nijedna od ovih pjesama, s izuzetkom „Iron Rooster“, ne bi mogla naći mjesta na „Sonic Highways“ – odsvirane su, naime, u barem jednoj brzini više.
„Savior Breath“ je i više od toga. Radi se o najbržoj pjesmi koju je Grohl s Fightersima ikada snimio, koja zvuči kao da je ukradena iz kajdanke Lemmyja Kilmistera. Stiskanje gasa i guranje do ruba izdržljivosti eksperiment je koliko i potreba Grohla i ekipe da sami sebi dokažu da još uvijek nisu spremni da ih se proglasi „zrelim“ rock bendom, što je samo drugo ime za ocvali bend na putu ka zasluženoj mirovini.
„Sean“ također održava tezu Foo Fightersa da su mlađahni koliko i njihov najbrže odsvirani riff. Baš poput i naslovne „Saint Cecilia“, radi se o pjesmi kakve Grohl može štancati po jednu dnevno, a da pritom ne izgubi titulu „najvećeg rock frontmena na planeti“. Uzbudljiva, a sad već pomalo i predvidljiva formula građenja glasnog ali masovno prihvatljivog AOR imidža, na ovom EP-ju doseže strogo definiranu realizaciju.
„Iron Rooster“ ipak malo odskače od takve sheme. Akustični početak, Grohl u ulozi omiljenog emotivca i retro solo na gitari, daju ovom mini-albumu pjesmu po kojoj ćemo ga pamtiti. „The Neverending Sigh“ nas na kraju vraća na klasične FF, zarazni riff i nabrijani bend, i inače ovisan o konceptualnim pričama oko albuma, a sada je, i ne htijući, na pladnju dobio istodobno tragičan i ohrabrujući koncept. Rock and roll će preživjeti, a ni Foo Fightersima kraj nije blizu.
Ocjena: 8/10
(RCA, 2015)