Je li bilo bolje nego prvi dan? Ubijte me, ako znam. Jedino što znam da je bilo drukčije i opet ludo na jedinstven način.
Namjerno sam u prvom tekstu izostavio čak i spominjanje Franka Cartera i njegovog benda The Rattlesnakes, jer sam kao pravi početnik platio ‘danak neiskustva’ i umjesto da uđem u Arenu u deset do osam, kad nije bilo nikakve gužve na ulazima, to odličio napraviti kobnih deset minuta kasnije kad se napravila valjda dvjestometarska kolona, te naposlijetku pogledao i odslušao svega dvije posljednje Frankove izvedbe. Drugi dan nisam napravio tu grešku. Razorna im je bila već prva „Why A Butterfly Can’t Love A Spider“ na kojoj je Frank napravio show uskakanjem u prve redove publike gdje se zadržao na opće oduševljenje onih koji su ga okruživali. Iako odaje dojam nezgodnog tipa opasne vanjštine, tj. tetoviranog lica, vrata i zatiljka, Cartera nije nimalo smetalo selfie poziranje s bilo kim tko mu je prišao.
„Jebena je čast svirati koncert u Koloseumu (kako je nazivao Arenu), a mi to zahvaljujući Foo Fightersima radimo dva dana zaredom!“ vikao je u mikrofon i nekako odavao dojam da je puno opušteniji nego prve večeri. Definitivno je s bendom imao težak zadatak animiranja publike pred izlazak mega zvijezda, no uspio je napraviti solidan mosh pit oko sebe. Nije mogao dobiti toliko snažan feedback, ali na koncu je uspio da publika njega nosi na rukama u stojećoj pozi poput skulpture nekog sveca. Posebno dojmljive i emotivno snažne izvedbe pružio je s „Love Games“ i „Devil Inside Me“ kao što je i posljednja „I Hate You“ bila uspješno zakucavanje. Ako je pola publike koju je ‘razmrdao’ bilo iz Hrvatske, onda ne bi trebalo biti bojazni za ishod nekog njegovog budućeg solo klupskog nastupa, jer treba podsjetiti da je su Frank Carter & The Rattlesnakes prvotno bili planirani za Tvornicu kulture, prije nego li su Foo Fightersi ušli u igru.
A kad je ušetao Grohl na pozornicu tog drugog dana…
Ušetao je identično kao i prve večeri; krikovima, udaranjem akorda i zazivanjem rocka, nazivajući prepuni auditorij ‘drugom večeri’ (Night Two). No, bend je započeo tamo gdje je stao večer prije. Koncert je otvoren s „Everlong“, istom onom s kojom se dvadesetak minuta iza ponoći (de facto istog dana) oprostio noć prije nakon trosatnog koncerta. A potom je uslijedilo ‘šarafljenje’ pjesme „Monkey Wrench“. I opet je sve to nakon desetak minuta izgledalo kao finale događaja, a Fightersi već udomaćeni u Areni doimali su se još ubitačnijima i fokusiranijima.
Cijeli taj prvi dio Grohl nije trošio previše riječi u pauzama između pjesama, što je još više u prvi plan gurnulo žestinu spektakla. Nakon „Learn To Fly“, „Pretender“ je bio posebno ubitačan s dinamičkim skokovima i improvizacijama u kojem je Dave opet slao publiku u drugu dimenziju. „Pretender“ s prve večeri nije se mogao usporediti s ovim od sinoć. Iako se činilo da će se stvari početi odmotavati u istom nizu nakon pojačavanja ljudstva benda s četveročlanim ženskim zborom (u kojem je bila i Grohlova kćerka Violet) na „Sky Is A Neighborhood“, kasnije se pokazalo da je to ujedno bio i jedini izlazak zbora te večeri, što nije bio slučaj u utorak. Također, za razliku od prve večeri Grohl se nije ‘prijetio’ koncertom od tri sata, već je svako malo cimao publiku time da je bend došao do kraja.
Druga koncertna večer bila je kraća za nekih dvadeset minuta. Sve je stalo u pet minuta do ponoći, pa ako se čita između redova, možda se radilo i o ugovornoj obvezi da sve mora završiti prije službenog početka novog dana. Ono što je definitivno bilo bolje od prve večeri bilo je predstavljanje članova benda i njihove solo točke, ili pjesme u kojima su vodili glavnu riječ. Jest da stari panker Pat Smear nije odustao od „Blitzkrieg Bop“ Ramonesa kad je došao red na njega, kao što je Taylor Hawkins, ovaj puta puno sočnije i samouvjerenije, izveo „Under Pressure“ Queena i Bowieja, uz najavnu opasku: „Sorry Robert Plant, sorry Jim Morrison, sorry the guy from Level 42 (što je dakako interna šala benda na Marka Kinga, pjevača i basista Level 42, op. a.), but Freddie Mercury is a biggest rock frontmen of all times!“, no najveća iznenađenja bila su, prvo, pjevanje i sviranje klasika Alicea Coopera „Under My Wheels“ od strane solo gitarista Chrisa Shifletta, a drugo, kad je nakon kratke solo točke klavijaturist Rami Jaffee počeo svirati glazbenu temu „Imagine“ Johna Lennona, a Grohl na sveopće iznenađenje na tu melodiju zapjevao stihove pjesme „Jump“ Van Halena.
Atmosferu showa je pred kraj podigao mladić iz prvih redova koji je držao natpis sa željom da želi zasvirati bubnjeve, a Grohl zahtijevao da ga redari iščupaju od tamo i posjednu za bubanj u „Wheels“. Oduševljenje publike bilo je ogromno, ponajviše iz razloga što se mladić snašao i što su svi očekivali da je u pitanju domaći dečko kojem se ostvaruje nevjerojatan san da svira s Foo Fightersima. No potencijalno najbolja tabloidna priča o ‘uspjehu mladog Hrvata’ pukla je poput mjehura sapunice kad je mladić kasnije izjavio u mikrofon da je iz Manchestera. Razočaran je bio i Grohl tim saznanjem i malo ga grublje potjerao s pozornice kad je shvatio da ima posla sa stalkerom koji ‘zna svirati sve pjesme Foo Fightersa’. Novost je bila i pjesma „For All the Cows“ izvedena ‘u čast’ ženske osobe koja se po Grohlovim riječima ‘dosađivala’ u prvim redovima. Samo finale pripadalo je pjesmi „Best Of You“. I bila je u tom trenu nešto najbolje od Foo Fightersa – mamutska old school rokačina s nizom improvizacija, ‘hlađenja’ i ‘usijanja’ kroz epskih deset minuta izvedbe.
„Nemamo običaj svirati biseve, jer želimo vjerovati da ćemo se svuda opet vratiti i da su zbog toga nepotrebni“, izjavio je Grohl prije tog posljednjeg vatrometa visokooktanskog rock benda koji kao da cijelo vrijeme sebe želi ubiti na pozornici uloženim adrenalinom (ili možda samo bubnjara Taylora Hawkinsa), benda o čija će se dva nevjerojatna nastupa definitivno još dugo pričati u ovoj zemlji i regiji. E pa, Dave, držimo te za riječ. Moglo bi vam ući u naviku da ljetne europske turneje započinjete na najfascinantnijoj pozornici Mediterana, tj. onim što bi se kolokvijalno moglo nazvati: najvećim privatnim tulumom Foo Fightersa.
Saznajte kao je bilo prvog dana:
Foo Fighters u Areni – posljednji od drevne vrste
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
