Taman dok britanska glazbena javnost očekuje debitanstski album pjevačice Beatrice Laus, poznatije pod imenom Beabadoobee koja se neslužbeno smatra perjanicom tzv. bedroom popa ispada da i jedna mala Hrvatska ima svog pulena.
Bedroom pop nije toliko stilska niša, koliko pripada stavu i interpretaciji svega onoga što smo do nedavno stavljali pod indie nazivnike (a još uvijek stavljamo) od strane najmlađe generacije koja s tek prevaljenim punoljetstvom ulazi na glazbenu scenu. Tek ta generacija zahvaljujući prisustvu interneta nema kronološki posložen osjećaj glazbenih razdoblja, ali zato ima osjećaj za kombinatoriku da se kroz puno toga, naizgled nespojivog, izrazi kroz zanimljive (logične) cjeline tj. pjesme.
U tom narativu Fran Vasilić, mladi pjevač i glazbenik s otoka Krka i s povremenom adresom u Amsterdamu, gdje studira, definitivno pripada bedroom pop stanju uma, ali ga odmah treba ograditi od bilo kakvih stilskih usporedbi sa spomenutom Beabadoobee s početka teksta. Njegov izričaj uistinu je susret šarenila i može se reći da se nekoliko posljednjih desetljeća susreće u njegovoj glazbi u kojoj se doima poput nekog punokrvnog britanskog croonera. Osjećaju se u njemu elementi upravo jakih britanskih vokalnih imena; ima tu utjecaja Paola Nutinija, Jamesa Morrisona i Jakea Bugga, ali i downtempa jednog Jamesa Blakea. No najvažnije u tome jest da se Vasilić ne doima kao netko sklon otvorenom kopiranju, već kao autor zavidne glazbene osobnosti. Ukratko, iz njegove glazbe izlazi njegov karakter.
Njegov debitantski album „Retrovizor“, objavljen samostalno i kasnije za Aquarius Records ove godine, to jasno ocrtava kroz osam ponuđenih pjesama i to bez oscilirajućih razlika u kvaliteti i bez obzira je li iz njega progovara lo-fi elektronika, klavirska / klavijaturistička pratnja ili bendovski složen outfit. Vasilićev ‘ranjeni glas’ uvijek će dominirati u prvom planu i to već s uvodnom minijaturom „Welcome To The Rearview“ s kojom slušatelja uvodi u „Oh No“, čudnovatu kombinaciju sjete i ravnodušnosti pogonjenom laidback ritmom i tu se doima kao da ozračje današnjih radijskih etere ima u svom malom prstu, a da toga možda nije ni svjestan.
Stvar se potpuno preokreće s pjesmom „Day 39 197“. Tko je volio ili voli The Strokes mogao bi kroz spomenutu pjesmu pronaći simaptije i prema Vasiliću, koji doslovce ‘otkida’ svojom pozom šarmantnog luzera. Šarmantan luzer koji je „sjebao svoj život“ ostaje i u „I Know“ koji donosi dubinu unatoč tome što se potonja čini kao vokalna vježba uz synth bez ikakve ritam podloge. Tako nešto mogu samo oni iz kojih soul izvire, htjeli to oni, ili ne.
Spomenuta „I Know“ se uistinu i čini kao vježba kad nakon nje dođe „Twenty Twenties“, ujedno najbolji soul otkivak koji je netko u recentno vrijeme otpjevao u Hrvatskoj, i sasvim dobra sjetna himna za početak dvadesetih godina 21. stoljeća. „Do You Think There Is Life On Other Planets“ dolazi nakon toga kao zanimljiva pauza; kominacija ulične ankete i instrumentala prije nego Vasilić ponovo opije slušateljsko uho sjetom svog glasa u „Japanese Pancakes“, koja također može biti bez problema radijski singl bilo gdje na zapadu, osim valjda u eteru zemlje proizvodnje. Kraj možda dođe i prebrzo, no Fran Vasilić je sve sažeo to samim naslovom odjavne pjesme „It’s Been A Fun Ride, But It’s Time To Say Goodbye“ u kojoj se oprašta lijenim prebiranjem tipki.
Kako sam Vasilić kaže za svoj prvijenac, rad na njemu započeo je prošle godine nakon gubitka bliske osobe kojoj je posvetio pjesmu „Twenty Twenties”. Sljedeće mjesece proveo je usavršavajući tekst i melodije, a nakon početka pandemije koronavirusa vrijeme izolacije iskoristio je za pisanje ostatka albuma. „Činjenica da se lockdown produžio ipak nije bila tako loša jer sam mogao nastaviti pisati, pa su nastale „Japanese Pancakes“ i „Oh No“. Kako se u obje osvrćem na svoja prošla iskustva, odlučio sam da će naslov albuma biti „Retrovizor“.”, ispričao je Fran.
Kakva god mu bila prošla iskustva, može se jedino zaključiti da ih je predivno utkao u svoje prvo glazbeno iskustvo. „Retrovizor“ nam tako otkriva potentnog domaćeg autora svjetskog kalibra kojeg nažalost i njegov izdavač drži na nekom eksperimentalnom ledu, obzirom da još uvijek nije pala odluka da mu se otisne fizičko izdanje debitantskog uratka. Važno je napomenuti da je Aquarius ušao u igru nakon što je Fran objavio album samostalno i pormovirao ga preko Instagrama i TikToka. Umjesto zaključka, autor ove recenzije će ipak radije apelirati na diskografa da ne propusti to i učiniti. Jer ovako lijepo iznenađenje kakvo je Fran Vasilić to svakako zaslužuje. A osim toga šteta da prvi hrvatski bedroom pop album također ne dobije taj oblik. Evo na primjer, Britanci se uopće ne dvoume kad je u pitanju njihova Beabadoobee.
Ocjena: 8/10
(Aquarius Records, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
