Franolić Ćulap Jovanović, Kazan i Zrinka Posavec – novi zamah domaćeg etno vala

U prilično kratkom vremenskom periodu objavljena su tri kvalitetna albuma domaćih etno izvođača, čime taj segment scene svakako dobiva na značaju.

  • 231
    Shares
Zrinka Posavec ‘Gradovi i sela’

Zrinka Posavec ‘Gradovi i sela’

Zrinka Posavec je naša glazbenica koja nas je već svojim odličnim debitantskim albumom „Pantomima – Sevdah i Panonika“ naučila da je negdje na razmeđi jazza i etno glazbe. No i to je došlo kao kulminacija njenog dugogodišnjeg angažmana kao klasično obrazovane pjevačica koja je težila stapanju različitosti, novog i starog, baroka i moderne izvedbe, kao i rada u folklornom izričaju kroz ženski ansambl Zwizde.

Album „Gradovi i sela“ dolazi na tragu onoga što u susjednoj Bosni i Hercegovini izvodi Amira Medunjanin. Dakle, riječ je o izvedbama regionalnih tradicijskih pjesama, u manjoj („Jesen stiže dunjo moja“, „Sjajna zvijezdo“), tj. hrvatskih pjesama u većoj mjeri, dakako aranžiranih kroz instrumentalnu jazz pratnju domaćih džezera Maria Igreca, Gorana Delača, Borne Šercara, Kristine Bjelopavlović-Cesar, te mladog i talentiranog vibrafonista Šimuna Matišića. No ne treba izostaviti i autorske radove; „Zajdi, zajdi jasno sonce“ makedonskog autora Aleksandra Sarievskog, te Zrinkine pjesme „Za tebe“, koja zatvara album. „Gradovi i sela“ može se svrstati u lako slušljivi jazz, kojem je svrha predstavljanje ‘balkanike’ na način kako je Zrinka Posavec doživljava, a to je prvenstveno minimalno odstupanje od originalnih napjeva. Istinski naklon i poštovanje prema tradiciji.

Ona ne teži toliko vokalizama i improvizacijskom jazz pristupu, čime bi se eventualno poznati obrasci lako mogli dovesti do neprepoznatljivosti, a time i ugrađivanja ‘gena jazza’ u tradicijski zvuk ovog podneblja, što dakako nikad u daljoj prošlosti nije bio slučaj. Dakle, Zrinka je, vokalno gledano, uvijek u misiji jasne i precizne interpretacije poznatog obrasca, čak i kad se tako isprva ne čini, kao primjerice u poskočici „Sve se more“ gdje je glavna i jedina pratnja njenom glasu razigrani bubanj koji kao da predstavlja Zrinkinog sugovoronika u pjesmi.

„Gradovi i sela“ je album kvalitetne i ujednačene izvedbe, prijemčiv široj publici, bez obzira na sklonost ili nesklonost spram folklora. Upravo je Zrinkina vokalna izvedba dovoljno ‘zarazna’ da uvuče slušatelja jednako u tradicijsko, kao i u kreativno veselje novog čitanja. Album-spona između grada i sela.

Ocjena: 8/10

(Mast produkcija, 2018.)

Franolić Ćulap Jovanović ‘Faza’

Franolić Ćulap Jovanović ‘Faza’

Dražen Franolić, Kamenko Ćulap i Marko Jovanović su s ovogodišnjim album „Faza“ nastavili tamo gdje su započeli prvijencem „Put“ prije tri godine, tj. otisnuli su se autorski još dalje, negdje put istoka, negdje put juga. Ponijeli su balkansku poputbinu koja se negdje osjeti kroz neparne makedonske ritmove, no kao da im se iz Sahare, Arabije i Indije ne odlazi.

„Faza“ tako ne posjeduje ‘sidrišta’ domaće glazbene tradicije, kao što su bile „Moj Behare“ i „Stade se cvijeće rosom kititi“ na debitantskom ostvarenju. Franolić, Ćulap i Jovanović su time doslovce postali ‘zvukovni globetrotteri’ koji sami u potpunosti kreiraju svoju glazbu koja je dakako duboko nadahnuta glazbom iz izvorišta civilizacija, ali koja zahvaljujući usnoj harmonici Marka Jovanovića posjeduje nevidljivu, ali osjetnu poveznicu s američkim bluesom. Jer da nema te harmonike, Franolić i Ćulap ne bi imali tu dimenziju da u svojim redovima imaju jednog ‘blues preobraćenika’. Njihovo sviranje na oudu, taru i mazaru ne bi se tu previše razlikovalo od izvedbi u njihovim tradicionalnim postojbinama i od strane tamošnjih glazbenika. Naravno, ta tvrdnja dakako ide i u prilog ne samo sviranja, već i ‘ovladavanja duše’ tih instrumenta po kojima počesto na ovom albumu Franolić i Ćulap virtuozno pletu prstima.

„Faza“ nosi devet instrumentala koji kao da su spojeni zajedničkom meditativnom mantrom. Za konzumiranje u komadu. Izuzetno nadahnuto i odsvirano s ‘arapskom dušom’, što svakako ne očekujete od domaćih glazbenika, a u ovom slučaju čak i autora glazbe. Jedino što ponekad proleti pomisao da je šteta što nisu pronašli i vokalnog pandana za svoju priču, na kojem god jeziku pjevao.

Ocjena: 8/10

(Geenger Records, 2019.)

Kazan – Ružo

Kazan ‘Ružo’

Najveće iznenađenje svakako je zagrebački sedmeročlani sastav Kazan koji „tradicijsku muziku ovog dijela Balkana interpretira po svom guštu i ćeifu“, kako sami navode. I možda je upravo taj stav „po guštu i ćeifu“ ključan za razumijevanje što je sve zamiješano u Kazanu. A zamiješano je svašta, i podneblja i epohe.

Kazan kao da je sebi odredio za misiju mogućnost koliko uopće može rastegnuti vlastito tradicijsko i koliko je uopće moguće ‘natjerati’ da to zvuči kao nečije tuđe tradicijsko, ili ga pak oblikovati nekad i s psihodeličnog rock stajališta, ali upotrebom tradicijskih akustičnih instrumenata, kao što je to primjerice slučaj s izvrsnom „Da bin znala“.

Kazan „po guštu i ćeifu“ time dokazuje onu staru izreku da na ovom svijetu postoje samo dvije vrste glazbe; dobra i loša. A dobra uglavnom mora nastati „po guštu i ćeifu“. Kazan tu također pod jednu kapu stavlja šaroliki instrumetarij koji od pjesme do pjesme u prvi, solistički, plan uvijek gura neki drugi instrument, tjerajući time i svaku pomisao o eventualnoj monotoniji. Sve to skupa na ‘istoj valnoj duljini’ drži predivni glas pjevačice Dunje Bahtijarević. Ona spada u red onih pjevačica kojima vjerujete. Nema tu neke pomodarske poze ili nedajbože nesigurnosti. Moć njene izvedbe je neupita već na pjesmi „Dunajski most“ koja opisuje događaj, tj. u pitanju je uvjerljiv storytelling, kako bi rekli Amerikanci, a na tome padaju svi osim izvrsnih. Briljira Bahtijarević cijelo vrijeme, no ipak najmoćniji vokalni trenutak znalački je sačuvan za kraj, a to je pjesma „Ravno polje“.

Album „Ružo“ pored izuzetne šarolikosti i maštovitosti, s druge strane ukazuje da je Kazan pored svega toga uspio razviti i svoj karakteristični i prepoznatljivi zvuk. Fiktivno; nešto poput nekadašnjih dvorskih glazbenika koji su se zasićeni uštogljenosti nekim slučajem i prilikom ‘odmetnuli’ s nekom romskom trupom – donijeli su konkretno znanje, a za uzvrat su dobili ‘cigansku dušu’. Raspametit će vas i dovesti do klimaksa, ali sa stilom, kao što to učine u „Sivi soko“ i „Javor“, i otvoriti vam dušu kad najmanje očekujete. Uistinu u mnogočemu jedinstven sastav koji, ako potraje, bi mogao dostići status jednih Cinkuša.

Ocjena: 9/10

(Geenger Records, 2018.)

  • 231
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh