Fred Wesley Valamar pretvorio u ‘kuću funka’

Već je postalo pravilo da Valamar Jazz Festival završava s funkom, a već drugu godinu za redom ta čast pripada trombonistima. Prošle godine Nils Landgren, a ove Fred Wesley i njegovi The New JB Horns.

Fred Wesley (Foto: Zoran Stajčić)

JB je skraćenica za pokojnog Jamesa Browna, njegov prateći sastav zvao se JBs, a Wesley je tijekom najproduktivnijeg perioda od 1968. do 1975.  ‘Kuma soula’ bio prvi među instrumentalistima. A zna se koliko je JB bio strog u tom pogledu i da je svojim glazbenicima za svaku odsviranu grešku i tijekom proba skidao od honorara. Pa sad, biti prvi u takvom ‘glazbenom vodu smrti’ dovoljno govori o Wesleyevoj reputaciji, jer ruku na srce, njegovo ime je teško naći na mapi jazza.

Wesley je cijeli svoj život uglavnom bio najbolji ‘drugi’, onaj na kojeg se ne gleda kao na zvijezdu, ali je obično prvi do zvijezde. Jer koliko se iskazao kod Browna, toliko je kasnije bio važan i u Clintonovom Parliament-Funkadelic, kao i pop zvijezdama kalibra Raya Charlesa, Tine Turner, Randy Crawford i Vana Morrissona. U jazz je ušao kasno (iako ta tvrdnja o kasnom ulasku u jazz se čini besmislenom kad je taj glazbeni pravac u pitanju), ili je bolje reći u ‘najboljim godinama’, da bi svoj prvi solo album objavio 1988. godine. No vječiti ‘sideman’, čija biografija se također zove „Hit Me Fred: Recollections of a Sideman“ je posljednju večer Valamara pošteno začinio ritmom punom funk naboja pokazavši da dobro poznaje pravila postizanja dobrog štimunga.

Kao i na prethodnoj večeri na kojoj je publiku na noge podigao Hugh Masekela, istu stvar je učinio Fred Wesley i The New JB Horns čiji nastup se uistinu može okarakterizirati kao „Funk Is In The House“. Prštavo, lepršajuće i s obiljem solo dionica kojima je čvrstu podlogu držala sigurna ritam sekcija Bruce Cox na bubnjevima i Dwayne Dolphin na bas gitari. Trombon, saksofon i truba su se naizmjence rotirali i činilo se kako vremena za predah nije bilo tijekom sat i pol nastupa na kojem se u publici pojavio Hugh Masekela međi kojom je plesao cijelo vrijeme.

Jest da Valamar kao festivalski događaj ima blagi populistički otklon i nije u potpunosti posvećen čistoj jazz publici, ali čini se jednako važnim da posjetitelji manje skloni jazzu mogu upravo na ovom festivalu reći da su se zabavili uz kvalitetnu glazbu.Valamar svakako iskorištava tu hedonističku crtu, jer ako se treba pričati i o jednom od najljepših koncertnih ambijenata na obali, pozornica tik uz more na otoku Sv. Nikola to svakako jest. Palac gore za ovogodišnje izdanje, a što se tiče budućnosti, to je nešto što ovaj Festival svakako ima. Dapače, lako se može dogoditi da postane jedan od vodećih.

Samo da se pročuje glas…

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh