Od svog ovogodišnjeg mainstreamaškog koketiranja s glazbom grupe Queen, najšarmantnije uobličenje došlo je s posve neočekivane strane.
Najzvučnija imena koja su se ove godine osjetila pozvanima čeprkati po nasljeđu Freddieja Mercuryja i Briana Maya u zidanju vlastitih glamuroznih zvučnih kulisa bili su Muse, The Killers i The Darkness. Muse i The Killers su time potvrdili svoj tržišni status, ali su u umjetničkom smislu otkrili ranjivi trbuh tj. da su se u to upustili nemaštovito ziheraški. The Darkness se pak dignuo iz mrtvih i dogurao do pozicije predgrupe Lady Gage na američkoj turneji, s tim da na liste singlova nije dobacila niti jedna od novih queenovskih eskapada, već prvi singl od prije devet godina „I Believe In A Thing Called Love“. Pametnome dosta.
Jedino ugodno iznenađenje predstavlja grupa Fun, njujorški indie pop trio u sastavu Nate Ruess, Andrew Dost i Jack Antonoff. Fun je uspio pomiriti kitnjaste aranžmane i pompozno harmonijsko slaganje višeglasja i to sve ne učiniti ižvakano dosadnim, ciljanim, agresivnim stremljenjem k nedostižnim visinama. Nije tu samo riječ o globalnom hitu „We Are Young“ u kojem je Fun ugostio Janelle Monae i za koji se ovog puta mogu složiti s nominacijskim tijelom Grammyja koje je odlučilo da je u ovim krizno-recesijskim vremenima trenutak za potenciranje zabave (i možda benda koji se, prigodno, tako i zove).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Sv6dMFF_yts[/youtube]
Cijeli album „Some Nights“ je ujednačena i pitka fuzija stilove učinjena s dovoljnim udjelom moderne autorske distinkcije. Ambicioznost Ruessa, Dusta i Antonoffa očita je već s početkom pompozne pop operete „Some Nights“ razlomljene u dva dijela. Daleko da je riječ o nekoj novoj „Bohemian Rhapsody“ 21. stoljeća, ali njena prpošnost ugodno odjekuje, kao što je Fun u stanju naći balans i kad se poslužuje folk elementima u „Carry On“. „Carry On“ sadrži i onaj naivni element težnje ka nekakvom generacijskom himničnom raspoloženju (koji je naravno najviše osjetan u hitu „We Are Young“), a Fun su isti utkali i u „Why Am I The One“ i „All Alright“.
O Killerse su uspješno očešali u „Out On The Town“, dok su se u prvom dijelu albuma s nešto agresivnijom „It Gets Better“ distancirali od, uvjetno kazano, monotonije početno zacrtanog smjera kretanja. U drugom dijelu taj balans nudi ujedno i najduža pjesma „Stars“ u kojoj je grupa ipak malo pretjerala s auto-tune-om vokala (ali može li se to reći za ikojeg glazbenika nakon Kanye Westovog albuma „808s & Heartbreak“?). No i to opet spada u neku vrstu obavezne glazbene prtljage za proboj mlade generacije današnjih muzičara.
„Some Nights“ ulazi u sfere bezbrižnog popa, ali nije banalan.
Ocjena: 7/10
(Fueled By Ramen / Dancing Bear, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
