Svi smo barem u teoriji upoznati s realnošću rata i grozotama koje on donosi, uspijevajući pritom iz ljudi izvući ono najgore što imaju. Često se znamo uljuljati i zaboraviti na to kako nam takve strahote mogu uništiti živote doslovno u tren oka, što je vjerojatno i daleko poželjnija opcija od stalne brige za vlastitu sigurnost, ali svijest o tome koliko je čovječanstvo zapravo brutalno u određenim okolnostima ipak mora postojati. Tko zna, možda ćemo se s vremenom promijeniti ako uistinu shvatimo koliko smo zapravo primitivni, a ukoliko filmovi poput ‘Fury’ u tome mogu pomoći… Samo neka ih je što više!
Gotovo da se ne mogu sjetiti kada me je neki film toliko šokirao i uvukao se pod kožu kao novi ratni spektakl scenarista i redatelja Davida Ayera. Možda činjenicu da mi ne izlazi iz glave mogu pripisati brutalnim scenama smrti, pastelnim bojama koje dominiraju kroz više od dva sata strahovitih prizora, jezivom soundtracku ili fantastičnim glumačkim izvedbama, ali jedno je jasno: „Fury“ je najbolji ratni film još od „Spašavanja vojnika Ryana“.
Radnja nas vodi u travanj 1945. godine, vrijeme kada je Njemačka pred kapitulacijom i rat bi mogao prestati gotovo svakog trenutka. Savezničke snage napreduju prema Berlinu, a među njima je i posada tenka Fury, koju pod vodstvom ratnog heroja Wardaddya (Brad Pitt) čine oštroumni vozač Gordo (Michael Peña), bogobojazni topnik Bible (Shia LeBeouf) i tupavi mehaničar Coon-Ass (Jon Bernthal). Kada im pomoćni vozač pogine, ova ekipa, koja je zajedno provela čak tri godine na gotovo svim ratištima svijeta, dobiva novog člana: neiskusnog pisara Normana (Logan Lerman), mladića koji nije niti svjestan kakav ga pakao čeka. Na njegovu žalost, vrlo će brzo to saznati…
Iako je Ayer inspiraciju očigledno crpio iz svakog velikog ratnog filma ili serije koje se mogao dočepati, uključujući i klasika poput „Apokalipse danas“, „Full Metal Jacketa“ i „Združene braće“, već je od prvog kadra jasno kako je „Spašavanje vojnika Ryana“ ipak bila temeljna nit vodilja. Čak je i sam tijek radnje, profil likova i cijeli rasplet gotovo identičan kao Spielbergovo remek-djelo iz 1998. godine i mnogi će kritičari upravo taj film koristiti kao svojevrsni lakmus-papir za „Fury“. To je prva klopka u koju svaki gledatelj Ayerovog ratnog spektakla može upasti, jer se u suštini radi o dva potpuno različita filma. Možda zvuči paradoksalno da su dva naizgled identična filma gotovo dijametralno suprotna, ali sve je u načinu na koji se njihova tema obrađuje. Zamislite to kao Coppolinog „Draculu“ i ovo smeće koje trenutno igra u našim kinima: dvije strane iste medalje!
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=-OGvZoIrXpg[/youtube]
Dok Spielberg vrlo studiozno obrađuje skupinu likova i pokušava dati svojevrsnu melodramatičnu notu ljudima koji su se borili i davali svoje živote za bolje i sigurnije čovječanstvo, Ayer skače u blato i donosi prljavu i krvavu ratnu sliku u kojoj su vojnici samo oružja za uništenje, svojevrsni dehumanizirani roboti koji „samo rade svoj posao“ i na čovjeka u drugačijoj uniformi gledaju kao ništa više nego običan skup bitova kakve danas imamo prilike rokati u računalnim pucačinama. U njegovom prikazu ne saznajemo gotovo ništa o povijesti likova, njihovim snovima, planovima za budućnost i drugim karakternim osobinama zbog kojih bismo ih, kako to scenarističke trope nalažu, jednostavno morali zavoljeti, jer su oni sami odavno prestali biti ljudska bića te postali neka vrsta sjenke smrti koja se kotrlja od bojišta do bojišta, prolazeći drugi stupanj pakla svakom novom zorom.
Koliko se Spielberg trudio prikazati taj veliki rat kao borbu za nekakav ideal, toliko „Fury“ te ideale pokušava srušiti i gledatelju pokazati da nema te lijepe priče, tog herojskog čina ili tog bratskog zajedništva koje ratovanje može učiniti nečim što vrijedi opjevati i slaviti. Razumljivo je da 134 minute takvog filma nije ugodno za gledati i nikoga se ne može kriviti ako se takva doza gotovo barbarske brutalnosti jednostavno ne može probaviti, ali u isto vrijeme i nužno… Vjerojatno će mnogi reći da je struganje raznesenog lica (doslovno) tvog ratnog druga iz unutrašnjosti tenka ili gaženje leševa dok se probijaš tenkom do idućeg grada kojega moraš „osloboditi“ pretjerivanje i s gađenjem okrenuti glavu u sebi psujući sadizam tvoraca ovog filma, no dovoljno je pratiti vijesti i uvjeriti se da ovakva realnost nije prestala završetkom Drugog svjetskog rata i da neće prestati još jako, jako dugo. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
