Svi smo barem u teoriji upoznati s realnošću rata i grozotama koje on donosi, uspijevajući pritom iz ljudi izvući ono najgore što imaju. Često se znamo uljuljati i zaboraviti na to kako nam takve strahote mogu uništiti živote doslovno u tren oka, što je vjerojatno i daleko poželjnija opcija od stalne brige za vlastitu sigurnost, ali svijest o tome koliko je čovječanstvo zapravo brutalno u određenim okolnostima ipak mora postojati. Tko zna, možda ćemo se s vremenom promijeniti ako uistinu shvatimo koliko smo zapravo primitivni, a ukoliko filmovi poput ‘Fury’ u tome mogu pomoći… Samo neka ih je što više!
Osim same tematike i načina na koji je ona obrađena te dakako slike i zvuka koji su glavni alat za dočaravanje svijeta ratne Europe, ključni kotačić u dopiranju do svijesti gledatelja čine apsolutno fantastično odigrane uloge, među kojima je teško izdvojiti nekoga tko nadmašuje ostatak. Klasično moćan i prezentan Brad Pitt (koji donekle ponavlja lik iz „Inglorious Bastardsa“, s daleko mračnijim i opakijim twistom) možda iskače zbog svog statusa, ali i nepravedno podcjenjeni Shia LeBeouf (navodno se na snimanju nije tuširao dva tjedna kako bi u potpunosti ušao u ulogu te si je izvadio zdravi zub zbog autentičnosti svog lika), simpatični Jon Bernthal i ostala glumačka krema današnjeg Hollywooda jednostavno briljiraju. Ne bi me čudilo da barem jedan od njih ne zaradi koju nominaciju za Oscara jer su ih svi itekako zaslužili.
Iako bi nekima mogla smetati ta dehumanizacija glavnih likova i pretjerano nasilje koje ju naglašava (nešto slično smo mogli vidjeti u domaćem ratnom ‘spektaklu’ „ Broj 55“), onima koji „Fury“ uspiju doživjeti na način na koji ga je Ayer zamislio predstoji uistinu moćna predstava. Jedina ozbiljnija zamjerka ide na, čak i laiku poput mene mjestimično katastrofalno loše reakcije njemačke vojske koje služe isključivo da bi pogurale radnju prema naprijed ili jednostavno ispale moćan kadar i scena. To je prvenstveno primjetno u segmentu osvajanja prvog gradića te u posljednjoj bitci, a te situacije jednostavno ispadaju blesave. Primjera radi, saveznički će vojnici („dobri dečki“) prilikom osvajanja tenka uvijek prvo otvoriti okno, unutra baciti granatu i zatvoriti okno, eliminirajući pritom eventualnu preživjelu prijetnju. Nacistički će vojnici („loši dečki“, štoviše, SS) pak prvo jedan za drugim krenuti otvarati okno tenka i provirivati svoju glavu unutra, omogućujući tako heroju da ih poskida još par komada prije nego što se netko od njih sjeti da unutra ubaci koju granatu. Nije neka velika mana, ali par sličnih situacija uistinu bodu u oči…
Svidio vam se „Fury“ ili ne, teško da ćete iz kino dvorane izaći ravnodušni i gotovo nemoguće da će vam ono što ste vidjeli ispariti u roku od 24 sata, kakav je obično slučaj s današnjim filmovima. Nećete naučiti mnogo o povijesti, ratnoj taktici i samim likovima, ali ćete barem na trenutak moći iskusiti (koliko je to moguće preko ekrana) djelić strahota koje donosi ratovanje, teško blato pod nogama, pa čak i miris smrti u zraku. Fury svojim stilom, vizualom, glazbom i glumačkim izvedbama jednostavno izaziva te osjećaje, a na takvo je iskustvo danas vrlo teško naići…
Ocjena: 9/10
(Columbia Pictures, QED International, LSTar Capital; 2014.)