Neki umjetnici vole lijepo omotati svoju priču da se na prvi pogled ne shvati o kome i o čemu je tu riječ. Garage In July nije među njima. Članovi ovog sastava jasno se deklariraju što vole.
Njihov EP “Swamp ‘n’ Roll” nije album meditativnih balada ili kontempliranja o miru u svijetu. Igor Hanžek, Bojan Đurđević, Ivan Podoreški i Marko Bagarić vole garažni rock Majki, Kojota, Partibrejkersa, i to ne samo jedan, nego čak dvanaest mjeseci u godini. Možda nije zgoreg da ime promijene u Garage in the Year.
“Swamp ‘n’ Roll” odmah dodaje gas i ne dodiruje kočnice, no autori ovog EP-ja znaju kako nijansirati gitarističku i bubnjarsku torturu decibela i to rade dobro. “Swamp ‘n’ roll” je sigurna vožnja po rubovima, močvare u naslovu nisu spremne za isušivanje, nego legla biodiverziteta muzike u kojima se može uživati iako dolaze od standardne blues-punk-rock postave bubanj-gitare-bas-usna harmonika-vokal (i malo klavijatura). Čar ove kolekcije pjesama je što izaziva uzbuđenja relativno uvriježenim gitarističko-vokalnim trikovima – otprilike se zna kako će momci to odsvirati (i otpjevati – na tragu vokalnih dionica Iggyja Popa), ali svejedno iznenađuje svojom autentičnošću.
Čini se da će se oko vokala najviše lomiti koplja: uvjerljivosti mu ne nedostaje, ali oko razgovjetnosti bi se dalo razgovarati. No dobro, ni Bob Dylan, ni Mick Jagger nisu svjetski prvaci u razgovjetnosti, važnija je sugestivnost, a vokalista Bojan svojim glasom ostavlja dojam da je garažni blues kod njega u sigurnim rukama.
Iako je kompletan EP prilično uvjerljiv, dobiva se dojam da se bend u potpunosti upustio tek pri kraju, na pjesmi “Blues jedne frizerke”, kao da su samo na toj pjesmi otpustili sve cenzorske primisli i raspalili. Možda je vrijeme da snime neki materijal u lagodnijim uvjetima, možda pod patronatom neke “velike diskografske kuće”. Energija ove četvorke je zarazna i teško joj se može oduprijeti.
Ocjena: 8/10
(Dirty Mojo Records, 2020.)